Jesi li ikada razmišljao o tome kako je to kada dođeš na neko mjesto tražiti mir, ali se prvo susretneš sa svim svojim nemirima? Može li čovjek, naviknut na oklop od buke, uopće podnijeti težinu zidova koji odjednom postaju hrid na koju pristaneš kao brodolomac, izbačen silovitim valovima svakodnevice? Dok grad vani pulsira u svom mahnitom ritmu, na raskrižju dana koji nestaje i sutrašnjice koja oklijeva, otvara se unutrašnja pustinja. U jeku korizme – tog vremena koje poput

Kapi kiše umivaju prašnjavu prirodu. O kad bi umile i naše prašine, nataložene po našem milosrdničkom poslanju! Dok je hladno, grijem se...

Svatko od nas stvara vlastiti pogled na svijet, vlastiti pogled na život, ali unatoč tome postoji činjenica koja nas povezuje. Ona nam...