Pred križem

Jesi li ikada razmišljao o tome kako je to kada dođeš na neko mjesto tražiti mir, ali se prvo susretneš sa svim svojim nemirima? Može li čovjek, naviknut na oklop od buke, uopće podnijeti težinu zidova koji odjednom postaju hrid na koju pristaneš kao brodolomac, izbačen silovitim valovima svakodnevice? Dok grad vani pulsira u svom mahnitom ritmu, na raskrižju dana koji nestaje i sutrašnjice koja oklijeva, otvara se unutrašnja pustinja. U jeku korizme – tog vremena koje poput starog majstora strpljivo struže suvišne slojeve s našeg lica – jesi li ikada mogao zamisliti da nećeš samo razmjenjivati riječi, nego mjeriti dubinu vlastite neizrecivosti?

I da će neki uobičajeni prostor, u kojem se svakodnevno nalaziš postati za tebe, malog čovjeka, svojevrsna pustinja usred grada. Svaka izgovorena briga o sutrašnjici, o putovima koji se čine zazidani i stvarima koje čekaju u mraku neizvjesnost, postade tek hrapava površina o koju nesvjesno brusimo svoje strahove. No, pitam se, može li se mir uistinu naći odgovorima ili on nastupa tek onda kada progovori križ koji se više ne može nositi? U tom trenutku sve naše bitke postaju sitne, prozirne i nevažne pred veličinom jedne tihe, ustrajne borbe. Shvatiš tada, s onim drhtajem u kostima, kako su tvoji mali planovi tek kule od pijeska pred oceanom tuđe dostojanstvene patnje.

Trčimo li mi to uistinu kroz život, ili samo bježimo oko stola vlastitog postojanja, zadihani od brige da trpeza naših postignuća bude besprijekorna? Može li Vječnost uistinu čeznuti za našim ogoljenim licem, dok joj mi uporno nudimo maske svoje zaposlenosti? Svaki strah od sutrašnjice koja reži poput neukroćene zvijeri, samo je hrapavi kamen o koji čovjek treba izbrusiti vlastitu prozirnost. Jer prava tišina ne nastaje u odsustvu zvuka, već onda kada se pred Njega prospe život u svojoj najčišćoj krhkosti; kada ljudski brzi koraci i snažni glasovi zanijeme pred snagom koja nepomično stoji i bolom koji gromoglasno pati bez krika.

Može li čovjek ikada uistinu pustiti volan? Taj krug koji stežemo dok nam prsti ne pobijele, uvjereni da smo jedini čuvari vlastitih ponora, postaje naša najuža tamnica – onaj tjeskobni kavez u kojem se vrtimo u mjestu. No, što bi se dogodilo kada bismo povjerovali u sveti rizik otpuštanja dlanova? Dok mi drhtimo bdijući nad svojim brigama kao nad ugaslim vatrama, Netko drugi, u veličanstvenoj tišini, bdije nad zvijezdama. Na koncu, u onom polumraku unutrašnjeg svetišta gdje maske konačno padaju kao suho lišće, ostaje samo jedno, sudbonosno pitanje: usudimo li se biti samo djeca koja su pristala na obalu Njegove ljubavi, birajući onaj bolji dio koji nam se nikada, baš nikada, neće oduzeti?

A pitam se, gledajući pepeo ispred oltara, sto će biti ako maska nije bilo, ako nemamo što skinuti s lica ako naša neljudskost ostane u nama, ako i ne pokušamo u vremenu promjena nešto promijeniti, ako zaboravimo što je pred nama, hoće li se dogoditi kakvo čudo hoćemo li uspjeti progurati kroz ovo vrijeme, hoće li nam odricanje biti samo izlika za neljudskost, hoćemo li nešto naučiti, hoćemo li imati snage biti dionici ovog vremena, slijediti Ga u stopu, ili ćemo nijemo gledati u sivkasti pepeo ne razmišljajući koja mu je simbolika, zašto se trebamo sjetiti da smo prah i sto trebamo učiniti prije nego se u prah pretvorimo?

Martina Jukić