Prve četiri sestre stigle su u Sarajevo 13. 11. 1871. godine. Put od Zagreba do Sarajeva trajao je osam dana, bio je vrlo naporan i dug. U Sarajevu je sestre dočekao fra Grga Martić i smjestio ih u jednu kućicu pokraj stare župske crkve na Miljacki. Sestre iste godine otvaraju u Sarajevu školu i oko sebe okupljaju katoličku žensku mladež. Rade revno i požrtvovno među pedesetero sarajevske djece, više djece nije ni moglo stati u njihovu kućicu. Na zemljištu, na samoj žili kucavici Sarajeva – na uglu Čemaluše (današnje Titove) i Kezmanove (danas Šenoine) ulice, koje je sestrama poklonio prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler grade sestre crkvu, samostan i školu. Propisanu građevnu dozvolu sestre su dobile 8. 5. 1883. godine, gradnja je dovršena u samo nekoliko mjeseci, te su 19. 11. 1883 godine i nova kuća i nova crkva sv. Vinka bile blagoslovljene.

​

Crkva svetog Vinka Paulskog predstavlja najstariji sačuvani izgrađeni katolički vjerski objekt iz austrougarskog vremena u Sarajevu. Projektant je najvjerojatnije bio Josip Vancaš, autor najvećeg broja katoličkih vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini za tog vremena. Unutrašnjost crkve izrađivala se polako, uglavnom darovima vjernika, prijatelja sestara, raznih društava u gradu i izvan države, te roditelja djece koja su završila školovanje u Zavodu ili su još bila u tijeku školovanja. Neki darovatelji su se posebno istakli: Društvo Neoskvrnjenog Začeća darovalo je križni put, svijećnjake i misnice; direktor Zavoda dr. Andrija Jagatić darovao je pokrajne oltare, oltar Majke Božje i oltar sv. Andrije; dio roditelja čija su djeca polazila školu u Zavodu platili su slike za crkvu koje je u Ljubljani izradio akademski slikar fra Blaž Ferečnik. Bile su to slike Isus u Emausu i Isus na Maslinskoj gori koje su svojom harmonijom boja, sjena i likova pozivale na sabranost i molitvu. Nažalost ove slike potpuno su uništene u domovinskom ratu. Orgulje koje je crkva dobila, zaslugom ravnatelja milosrdnih sestara prečasnog g. dr. Ivana Lošćaka, ugrađene su 1898. godine na koru. Imale su jedan manual, posebni pedal i jedanaest registara: 9 u manualu i 2 u pedalu. Bile su pneumatske. Graditelj ovih orgulja bio je M. Heferer Uda i sin. Tvornica orgulja, harmonija i glasovira u Zagrebu. Opus 167. I orgulje su u zadnjem ratu uništene.

1902. godine, enterijer Crkve sv. Vinka je oslikan od strane Dragutina Inchiostri Medenjaka.

​

Nakon II. vatikanskog sabora doneseni su novi crkveni propisi u svezi izgleda prezbiterija u crkvama. Poštujući te propise i u crkvi sv. Vinka, ispred glavnog oltara sa svetohraništem, postavljena je oltarna menza kako bi svećenik mogao slaviti euharistiju okrenut puku. Uklonjena je pričesna ograda, a slike iz svetišta stavljene su na zidove u lađi crkve. Maknuta su i oba pokrajna oltara, a mjesto njih na potpornje su postavljeni kipovi Majke Božje i sv. Josipa. Kip Srca Isusova postavljen je u lađi, s desne strane, na potporanj, a ispod kora, s desne strane, u lođi, napravljena je špilja Lurdske Gospe. Postavljen je i novi križni put. Obnoviteljske radove izveo je g. Ljubo Novaković uz nadzor akademske slikarice s. Ivane Brehmane Šimeta, milosrdnice iz Zagreba. Da bi radovi napredovali brže i lakše bile su angažirane još dvije sestre: s. Principija Šolar i s. Oresta Jakša. Prva sveta misa u obnovljenoj crkvi služena je u nedjelju 25. rujna 1966. godine, a služio ju je rektor crkve prečasni Franjo Horvat.

​

Tijekom Domovinskog rata crkva je bila više puta granatirana i potpuno uništena. Prvo granatiranje dogodilo se 12. svibnja 1995. godine. Granate su eksplodirale unutar crkve i tamo napravile strašnu havariju. Kada su došle provincijalna poglavarica s. Benedikta i s. Svjetlana koja je vodila brigu o crkvi, imale su što vidjeti: glavni oltar nije bio za prepoznati, izlomljen i pun prašine. Kipovi koji su bili na nosačima na zidu našli su se polomljeni na podu; klupe su bile uništene i razbacane po crkvi kao da ih je bura donijela. Kipovi sv. Josipa i Majke Božje Lurdske koja je bila u špilji u donjem dijelu crkve, kao i dijelovi oltara su devastirani. Posljednja večera u sklopu glavnog oltara, koja je izrađena u drvu i obojana uljanim boljama krajem 19. stoljeća u neorenesansnom stilu, vjerojatno u tirolskoj radionici Ferdinanda Stuflessera, stradala je. U prezbiteriju je bio lijepi vitraj koji je postavljen 1948. godine, a predstavljao je lik sv. Vinka sa siromašnim djetetom - potpuno je uništen. Stradao je i Božji grob koji se nalazio u lođi s lijeve strane od ulaza u crkvu. Slike Isus na gozbi kod Marte i Marije, Dvanaestogodišnji Isus propovijeda u hramu i Sveta Terezija od Maloga Isusa, koje je izradio akademski slikar Gabrijel Jurkić su sa manjim oštećenjima sačuvane. Tabernakul je ostao netaknut. U toj ruševini brzo se našao i rektor crkve prečasni g. Marko Kamenjaš. Otvorio je tabernakul, uzeo posvećene hostije i uzviknuo "bježimo Isuse". U crkvi se sveta Misa više nije služila sve do njezine temeljite obnove koja je počela 1997. godine. Jedan dobri gospodin Franjo Medići, čija je kuća u Otesu na Stupu bila okupirana i uništena, te je bio izbjeglica, i gospodin Pero Petričević uspjeli su privremeno pokriti krov. To su činili svaki put iznova kada bi pala granata. Nisu imali straha iako su bili kao na dlanu neprijatelju koji je s Trebevića pratio svaki pokret ljudi u gradu. Rekli bi: "Ne mogu oni nama ništa, jer mi radimo za Kuću Božju."

​

Vjerujući u Božju providnost i darežljiva srca plemenitih pojedinaca, ljudi koji su shvatili što je značila ova crkva kroz svoju dugu i burnu povijest prikupljena su sredstva za njezinu obnovu. Biskupska konferencija Italije, uz posredovanje uzoritog kardinala Vinka Puljića, snosila je veliki dio troškova obnove. U pitanju je bila i statika, pa je trebalo graditi gotovo iz temelja. Ojačani su nosivi zidovi dobro armiranim stupovima. Krov  je rađen armiranim betonom. Kupola je pokrivena bakrom, a ostali dijelovi krova crijepom. Fasada je urađena samo s prednje strane, iz Titove ulice. Ostali dijelovi bili su nepristupačni pa je dogovoreno da će se uraditi kad se za to steknu uvjeti. Tako stoji i danas - ništa se nije promijenilo. Ulazna vrata su drvena, i jedina su ostala neoštećena. Izvođač radova bila je renomirana građevinska firma GP Bosna, a glavni inženjer bio je Davor - Dado Blažević.

Unutrašnjost crkve uređena je jednostavno i obojena toplim bojama, blago nijansiranim - oker i bijela. Kor je obložen hrastovim drvetom i u pozadini imitira prostor za orgulje kojih nema, jer su uništene. Umjesto njih postavljene su električne orgulje koje su nam darovale naše sestre iz Rima. Ispod kora, s desna strane, nalazi se lijepi kip Majke Božje koji je darovala s. Meri, milosrdnica iz Michigana. S desne strane, ispred kipa Majke Božje, naslonjen uz zid, stoji križ s korpusom i klecalom, restauriran, a bio je i prije u crkvi.  S lijeve strane, ispod kora, u lođi nalazi se kip sv. Ante, koji je jedini od kipova restauriran, a bio je u crkvi  prije granatiranja. Oltar - menza je kameni, kao i postolje za tabernakul i kip sv. Vinka koji se nalaze sa strana ispred prezbiterija. Nacrt za njihovu izradu napravio je akademski slikar fra Perica Vidić. Križni put i kip sv. Vinka izrađeni su u drvetu, u radionici Gröden u južnom Tirolu, a darovao ih je pok. mons. Wilhelm Eger, biskup biskupije Bozen - Brixen. Tabernakul je darovala gosp. Claudia iz Rima. Umjesto uništenih klupa postavljene su stare klupe koje smo dobile kao donaciju posredovanjem vlč. Petra Babića iz Innsbrucka. Na mjestu starog oltara u prezbiteriju postavljen je veliki križ, iz iste donacije. Na svetkovinu sv. Vinka, 27. 9. 1998. godine crkva je ponovno otvorena.. Tom prigodom je časna Majka M. Agneta Tadić Šutra rekla: "Želim da ova crkva bude srce i duša molitve i duhovnog života grada Sarajeva."

​

​

 

2011. godine crkva sv. Vinka proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

​

S. M. Vitomira Biljaka: CRKVA SVETOG VINKA U SARAJEVU;

Sestre milosrdnice na povijesnom putu naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2021, S. 141 - 160