top of page
Dom za stare i nemoćne
"Sv. Josip Radnik"
Ljubuški
Sestre u Ljubuškom (1898. - 1952., te 1993. - )
Mostarski biskup fra Paškal Buconić želi osnovati katoličku osnovnu školu u Ljubuškom. Da bi ostvario svoj naum, piše Vrhovnoj upravi sestra milosrdnica, kad budu u mogućnosti neka pošalju sestre u Ljubuški s namjerom otvaranja pučke –
osnovne škole. Nakon što su se stvorili uvjeti za rad, sestre dolaze u Ljubuški. Dakle, kad je sve bilo pripremljeno, tri sestre iz Zagreba kreću 20. srpnja 1898. i stižu u Ljubuški 26. srpnja 1898.: s. Krizostoma Turk, s. Elizeja Krese i s. Akvinata Gabrić.
U Ljubuškom ih je narod s veseljem dočekao, spreman da im od svoje sirotinje u potrebi pomogne. Državna pomoć nije bila dovoljna za uzdržavanje škole i sestara. Zato su se sestre bavile ručnim radovima a roditelji đaka pomagali su im plodovima svoga težačkog rada. Zapravo, u to vrijeme sestre žive od milostinje što im je svijet donosio kao: krumpir, grah, kupus, sir, jaja, malo brašna itd., i to sve u torbama, dakako svega pomalo, ta i oni su sami siromasi. 1
Gradnja sestarske kuće i škole u Ljubuškom
Prvi vlasnik i vjerojatni graditelj sestarske kuće bio je Jure Knezović. On je kuću s dvorištem 25. siječnja 1898. prodao Ivanu Miličeviću. Biskup fra Paškal Buconić 10. svibnja 1898. kupuje kuću od Ivana Miličevića. Kupljenu kuću biskup daje sestrama u kojoj one počinju svoju misiju. Budući da je zanimanje za sestarsku školu veliko, sestre su primorane proširiti svoju kuću, odnosno izgraditi novu školu. No, kako krenuti na taj pothvat kad nema novca, a oko njih sveopća bijeda. Sestre su se odlučile na obilazak ljubuškog kraja moleći milodare za izgradnju nove zgrade. S. Solitarija Pašalić odlazi na višemjesečnu prošnju za gradnju škole. Obilazi skupljajući novac po zapadnoj a zatim i po istočnoj Hercegovini. Sestra kaže: Svaki korak zalila sam suzama. Oholost mi je toliko kočila snagu da sam pred svakim vratima proplakala. Dobre žene su me tješile: "Ne plači, sine, ne kupiš za sebe već za nas i za našu dicu!" Prvi pobir je sretno prošao. Iz Hercegovine sam prešla u Crnu Goru. Crnogorci su zbilja plemeniti ljudi. Kod njih sam skupila najviše novca. 2 Da bi sestre dobile potrebnu svotu novca s. Solitarija obilazi i jug Dalmacije od Dubrovnika do Splita. Ovom žrtvom s. Solitarije skupljena je značajna svota novca za početne radove na budućem gradilištu. Sestre su pozajmile jednu njivu koja je bila u vlasništvu humačkih fratara i na toj zemlji sadile duhan kako bi dobile nešto novca od prodaje duhana. Na sve načine su se žrtvovale da bi ostvarile svoj naum – izgraditi novu školu. Sestre pišu molbe i na ministarstvo prosvijete, ali učinka nema. Dolaskom Časne majke s. Ignacije Pavičić, sestre iz Vrhovne uprave dobivaju pomoć od 50.000 dinara za izgradnju škole. Od tada pa do konca izgradnje ovog novog zdanja, sestre dobivaju pomoć od cijele Družbe preko Vrhovne uprave. 3 Prvu novinsku vijest o Katoličkoj ženskoj osnovnoj školi sestara milosrdnica iz Ljubuškog donio je „Osvit“ iz Mostara (god. 2. br. 52, str. 4). Izvjestitelj iz Ljubuškog navodi završni ispit djece. Na radost svih, djeca su bila vrlo lijepo pripremljena, te su se s lakoćom izražavala o zadanim temama. Sestre svojim požrtvovnim radom otvaraju i srednju stručnu školu. Uvjet za upis u srednju školu bio je uspješno završeno četverogodišnje pučko obrazovanje. Za ondašnje društvene prilike u ovom kraju škola je imala dobar broj.
Odlazak sestara iz Ljubuškog
Sestre su nakon pedesetogodišnjeg života i djelovanja morale silom prilika otići iz Ljubuškog. Državnim uređenjem od jeseni 1945., prestale su postojati privatne škole. Ukida se Osnovna škola sestara milosrdnica i Ženska zanatska škola sestara milosrdnica u Ljubuškom s pravom javnosti. Sestrama je oduzeta školska zgrada, a u nju državni režim uvodi Nižu realnu gimnaziju i Đački dom. Zbog neprilika koje sestre doživljavaju posebno 1947. i 1948. god., većina sestre napuštaju Ljubuški. Molbom Vrhovne uprave 1952. god., tri sestre koje su ostale na Humcu odlaze iz Hercegovine. Tako se završi jedno lijepo i žrtvom orošeno polje rada u kršnom kraju našeg hrvatskog naroda. 4
1 Ž. Ilić, Školstvo sestara Milosrdnica u Ljubuškom, 22. Kršni Zavičaj 1989., str. 65-66.
2 Isto str. 68.
3 Usp. isto, str. 70-71.
4 Usp. Isto, str. 79.
 |  |  |  |
|---|---|---|---|
 |  |
Povratak sestara u Ljubuški
Nakon 40 godina sestre se vraćaju u Ljubuški. Za vrijeme domovinskog rata sestre su dobile mogućnost nastaviti svoje djelovanje. Ponuđeno im je da se kao zdravstvene djelatnice zaposle u mjesnom Domu zdravlja. Ta je ponuda rado prihvaćena jer je nakon zatvaranja bolničke zajednice u Trebinju zbog ratnih prilika bilo raspoloživih sestara koje su mogle preuzeti službu u ovoj zdravstvenoj ustanovi. Sestre su stigle u Ljubuški koncem 1991. godine kada su se povlačile iz Trebinja. Nakon potrebnih dopuštenja i otežane komunikacije zajednica je službeno otvorena tek 15. listopada 1993. godine. Sestre su stanovale u privatnim stanovima sve do završetka gradnje Doma „Sv. Josip Radnik“ kamo su preselile u srpnju 2004. godine.
Dom za starije i nemoćne osobe „Sv. Josip Radnik“
Dom za stare i nemoćne u Ljubuškom izgradila je humanitarna ustanova „St. Joseph, the Worker“. Neposredno nakon rata u Hercegovinu su došle dvije predstavnice ove udruge. Bile su to sestra Muriel Geisler i Mary Walsh. Otvorile su ured u Međugorju želeći se posvetiti brizi za siromašne, bolesne i napuštene u ovom kraju. Zajedno sa suradnicima i volonterima obilazile su ih po njihovim obiteljskim kućama i donosile im prvenstveno živežne namirnice. Većina tih osoba je živjela u vrlo skromnim uvjetima po selima, neki i u krajnjem siromaštvu. Brzo su uvidjele da ovakav način pomoći nije dostatan i da bi se trebalo pobrinuti za njihov trajan smještaj. Odlučile su graditi dom u Ljubuškom. Družba je stavila na raspolaganje svoje zemljište i prihvatila vođenje doma kad jednom bude završen. Uslijedila je gradnja doma koji je u potpunosti financirala organizacija „St. Joseph the Worker“. Dom je službeno otvoren 24. rujna 2004. godine. Predstavnice udruge su inzistirale da se primaju isključivo osobe bez vlastite djece i bez materijalnih sredstava za plaćanje nekog drugog smještaja. Sestre milosrdnice su preuzele vođenje doma a spomenuta organizacija je u potpunosti financirala rad. Kapacitet doma je 54 osobe koje su smještene u dvokrevetnim sobama s kupaonicom. Ovakav način rada trajao je deset godina, do 2014. godine, kad organizacija prestaje s financiranjem našeg doma i pristupa drugim projektima.Uz pomoć lokalnog stanovništva i drugih privatnih donatora sestre nastavljaju rad i odlučuju primati i osobe koje mogu platiti smještaj da bi dom mogao funkcionirati. Nitko od materijalno ugroženih osoba nije otpušten i doma. Uvijek u domu ima nekoliko štićenica koje ne plaćaju smještaj. Ustanova je registrirana u Županijskom sudu u Širokom Brijegu pod nazivom „Sv. Josip Radnik“ Dom za starije i nemoćne osobe Ljubuški i spada u kategoriju Djelatnosti ustanova sa smještajem koje uključuju određeni stupanj zdravstvene njege.
 |  |  |  |
|---|---|---|---|
 |  |
"Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!"
(Mt 25, 45)
bottom of page