Louise de Marillac

Nakon smrti Lujzinog oca, njen stric Michael de Marillac postao je njen skrbnik. Kada je napunila 19 godina obavijestila ga je o svojoj želji da postane redovnica. Ne zna se da li ju je on u toj odluci ohrabrio ili razuvjerio, ali se pretpostavlja da joj je sugerirao pitati savjet svog duhovnog vođu kapucina oca Honorè de Champigny. Ona je svom duhovniku iznijela molbu da želi postati sestra kapucinka. On joj je vjerojatno odgovorio da ona sa svojim zdravljem među kapucinkama ne bi izdržala ni nekoliko mjeseci. Kada se Lujza usudila pitati može li poći karmelićankama on je odgovorio da ni karmelićanke nisu za nju. Ona treba otkloniti svaku pomisao na redovnički život, jer je Bog možda za nju predvidio jednostavniji put, a to je obiteljski život. Niječni odgovor duhovnog vođe bio je za Lujzu kao hladan tuš, jer je ona željela život povučen od svijeta, no ipak je nastojala gledati u tome izraz Božje volje, pa je prihvatila njegov savjet.

​

Za izbor supruga Lujzi de Marillac pobrinula se Valence de Marillac, supruga njenog strica Louisa de Beaumont. Ona je brzo pronašla prikladnog mladića. Bio je to Antoine Le Gras, dostojan ali skroman činovnik na dvoru kraljice Marije de Medici, s izgledom za uspjeh i napredovanje. Bio je intelektualno na nižoj razini od Lujze, ne previše aktivan, pomalo nemaran, karakterom nestalan, bez nekih osobitih ambicija. Ta je ženidba bila stvar dogovora i međusobne koristi. Obitelj Le Gras se nadala da će se na taj način uspeti na društvenoj ljestvici i imati pristup u salone viših krugova, a članovi obitelji de Marillac bi Lujzinom udajom bili oslobođeni obveze da se za nju brinu. I samoj Lujzi je to odgovaralo, jer kad je ušla u obitelj Le Gras i preuzela njihovo ime oslobodila se onog spominjanja da je „naravna kći“ svoga oca, što ju je u srcu teško ranjavalo. Udala se 6. veljače 1613. godine.

​

U ženidbenom staležu Lujza nije bila sretna, ništa od svega što je činila nije bilo na visini njenih snova. Kratko radosno razdoblje doživjela je kad se 19. listopada 1613. rodio njen sin Michael, no i to je kratko trajalo jer se ustanovilo da dijete sporo raste i slabije se duševno razvija. U Lujzi je sve više prevladavao nemir, tjeskoba i potištenost. Smatrala je da se ni njen duhovni život ne odvija u pravnoj revnosti. Savršenstvo za kojim je uvijek težila činilo se kao nedostižan cilj, pa je, težeći se približiti tome cilju, zadavala sebi mnoge asketske vježbe. Osobe koje su je poznavale govorile su o strogim pokorama, čestim postovima, o noćnim bdijenjima koje si je nametala jer preko dana za njih nije imala vremena. U mučnom nastojanju da se uskim stazama uspne prema savršenstvu, ona se kolebala ne nalazeći vedar i otvoren put, nije imala onog smirenog pouzdanja u Boga, što svakom nastojanju daje mirnu svijest da se u svemu treba vršiti Božja volja, kako god se stvari razvijale. A Lujza je sve to vršila opterećena, u napetosti, a to joj je zbunjivalo i uznemirivalo duh. Tražila je savjete u dobrim knjigama kao i kod brojnih prijatelja koji su njen put pratili sa zabrinutošću. Najviše je cijenila Bibliju. Iako su vjernici u ono doba u ruke dobivali Bibliju prilično „očišćenu“ od onih tekstova koji bi mogli uznemiriti ljude, koji u nekim teškim i zamršenim zbivanjima ne bi znali prepoznati otajstveno Božje djelovanje, Lujza je zadovoljila kriterije čuvara Riječi Božje, te dobila dopuštenje čitati potpuni biblijski tekst. U nastojanju da dostigne apsolutno unutarnje siromaštvo, Lujza je ulazila u potpunu noć duha, to jest u kušnju kojom Bog priprema duše određene za nešto veliko. Njena je kriza stigla do vrhunca iza kojega je nepovratno moglo slijediti ili ludilo, ili izlaz iz te more, oslobođenje. Ona se svim svojim snagama utekla molitvi.