Hod stopama Raspetog i Uskrslog

Svatko od nas stvara vlastiti pogled na svijet, vlastiti pogled na život, ali unatoč tome postoji činjenica koja nas povezuje. Ona nam pokazuje kako je život svih nas jedno neobično putovanje vijugavom cestom punom uspona i padova, jedno od rijetkih putovanja na koje kreće svaki pojedinac svojim rođenjem. Kao i uvijek javljaju nam se mnoga pitanja, a neka od njih su: Što zapravo znači „živjeti život“? Živimo li mi svoj život stvarno ili prividno? Jesmo li sposobni nešto promijeniti?

Čovjek u životu nastoji ostvariti vlastite ciljeve, ispuniti vlastite želje ili zadovoljiti očekivanja drugoga što dovodi do toga da ponekad i sami zalutamo u vlastitom životu. Težeći za idealima, za višim uspjesima upadamo u neku vrstu začaranog kruga, gdje nam se život svodi na tmurnu svakodnevicu, punu problema i bezizlaznih situacija. Jurimo kako bismo postigli što više, da bi se drugima svidjeli, ostvarili prividnu slavu, a ne shvaćamo kako tako sve više i više padamo. Problem leži i u načinu našeg pogleda na život. Promatrajući ga kao teret i teški križ zanemarujemo one najvažnije karakteristike koje nam govore kako je život dar koji nam je darovan besplatno, a ujedno i zadatak stavljen pred svakoga čovjeka. Svi smo mi umjetnici koji slažemo vlastite životne mozaike i samo ako pravilno posložimo kockice života razumjet ćemo pravi smisao i otkriti njegovu ljepotu. O našem zalaganju ovisi hoće li taj životni mozaik ostati na razini privida ili ćemo stvoriti čudo. Sitnice su tu da oblikuju velika djela, da daju smisao našim životima i zato ne treba dopustiti malim životnim događajima da prođu pored nas samo jer težimo za nekim većim životnim smislom.

Najbolji primjer kako živjeti svoj život pokazao nam je Isus Krist. Sam je doživljavao patnje, prezire, probleme, ali nije dopustio da ga to zaustavi. Mogao je poput nas željeti nešto više, nešto slavnije ili idealnije, no on je želio samo jednu sitnicu, a to je služiti iz ljubavi za naše spasenje. Iako je i sam postao čovjekom, nije težio takvoj vrsti ljubavi prema zemaljskom, nego je prihvaćajući križ vlastitog života i nama pokazao put prema pravom, neprolaznom, vječnom životu. Isus je prihvatio taj dar iz ljubavi, živio je iz ljubavi, služio iz ljubavi i na koncu umire za nas iz ljubavi. Svojim primjerom poziva i nas da prepoznamo pravu stazu, pronađemo pravi smisao života, svoj mir i sreću. Ljubav je posebna stvarnost koja traži svakodnevno ulaganje, neprestani trud i zalaganje. Poziv na ljubav ujedno je i poziv na umiranje. Jesmo li spremni napustiti prividnu svakodnevicu i prepoznati svjetlo koje nas čeka na kraju tunela? Jesmo li spremni slijediti Onoga koji je Ljubav, koji je za nas izgarao na križu? Jesmo li mi spremni umrijeti iz Ljubavi?

Nikolina Jukić