top of page

Predavanje fra Pere Vrepca

PREDSTOJNICA – GRADITELJICA ZAJEDNIŠTVA

Vježba: Anketa - napisati tri najveća problema s kojima se susreću u svojoj redovničkoj zajednici. Analizirati kojem području rasta pripadaju: ljudskom, kršćanskom ili redovničkom rastu?

1. Osobna zrelost: ljudski temelji zajedništva

U mnogim slučajevima nedostatak ljudske zrelosti uzrok je poteškoća i napetosti koje naše zajednice pretvaraju u mjesta patnje, gdje postaju vidljivima naše ograničenosti, rane, strahovi, bjegovi i naša nemoć da radosno živimo zajedno. Ovo su prijetnje našem redovničkom zvanju zajedništva i jedinstva. Ponekad su ove poteškoće usko povezane s razvojem osobe, pa znamo čuti komentare kao npr.: „ova osoba danas sigurno ne bi bila primljena u našu Kongregaciju", „ovo je veoma čudna osoba", „ova je puna kompleksa koji je koče i čine agresivnom", „nedovoljan razvoj u djetinjstvu i mladenaštvu od nje je učinio tešku osobu", „negativno iskustvo u prijašnjim zajednicama izranilo ju je, te od nje učinilo nepovjerljivu osobu i zatvorenu u sebe", „to je jednostavno spržena, ugasla osoba" i sl. Ovo su neki od komentara koji se često čuju u našim razgovorima.

Ove teškoće su stvarne, kao što su stvarne naše nepriznate „potrebe i želje", naše „rane" i nedostaci, naši strahovi i nemoći, naša odbojnost da se prihvatimo u istini i našim nestvarnim maštanjima. Ovo sve treba imati na umu jer nismo savršeni pozvani na svetost, nego smo grešni pozvani za stol milosrđa Gospodnjeg. Dok ne prihvatimo ovaj stav poniznosti u našoj ljudskoj slabosti, ne možemo izgrađivati stvarno, zrelo i zdravo zajedništvo.

Za izgradnju zajedništva potrebna je ljudska zrelost. Kad možemo reći da je osoba postigla zrelost ili da je neka zajednica sačinjena od zrelih osoba? Koji su znakovi koji nam ukazuju na zrelost neke osobe? Ovdje ćemo spomenuti neke:

- Unutarnji sklad: integracija svih ljudskih mogućnosti- Komunikativnost: u dubokom i pozitivnom odnosu s drugima- Odgovornost: sposobnost izvršavanja odluka, prihvaćanja dužnosti i dovršavanja projekata- Smisao za humor: umijeće nasmijati se na svoj račun, relativiziranje vlastitih namjera- Kreativnost: sposobnost da se nešto stvori, da se ima originalno iskustvo- Pozitivna slika o sebi: samopoštovanje, sposobnost da primimo kritike- Sposobnost da odgodimo zadovoljenje vlastitih „potreba": otvorenost prema potrebama drugih- Realna spoznaja sebe: biti svjestan/na svojih talenata i nedostataka, znati se sa svojim problemima nositi, znati govoriti o njima bez ogorčenja i osude drugih. Biti zrela osoba ne znači biti savršen/a, nego znati živjeti sa svojim slabostima prihvaćajući ih. Nerealna slika sebe često dovodi do sukoba u zajednicama.

Kako rasti u ovoj ljudskoj zrelosti? Kako dospjeti da budemo „ljudi"?

Ovaj proces rasta u ljudskosti traje cijeli život. Pitanje je želimo li mi rasti? Hoću li ja raditi na svom rastu, pratiti sebe i tražiti pomoć od drugih? Potrebno je postići niz uvjerenja i stavova, kao što su npr.: prihvatiti sebe u vlastitoj ljudskosti, prihvatiti druge u njihovoj različitosti, izricati svoje potrebe i brinuti se za potrebe drugih.

1. Prihvatiti sebe i voljeti se u vlastitoj ljudskosti

Prvo prihvatiti svoje tijelo kakvo god da jest (maleno ili krupno, zgodno ili ružno, mršavo ili debelo), prihvatiti svoju narav koliko god da je teška (eksplozivna ili blaga, mučna ili smirena, gromoglasna ili tiha), prihvatiti svoje osjećaje (bijes i ravnodušnost, ljubav i mržnju, nježnost i grubost ), prihvatiti svoje talente (sve dobre darove koje mi je Bog darovao i s njima obogatiti svoju zajednicu), ali prihvatiti i svoje slabosti (s kojima se teško nosim), ukratko prihvatiti sve dimenzije koje sačinjavaju moje biće. Koliko sam ja prihvatio/la sebe u ovoj svojoj ljudskosti? Dijelim li ja svoje talente s drugima? Otkrivam li ja talente u drugima i potičem li ih da ih koriste?

- Naučiti biti samostalni: biti sposobni živjeti i odlučivati sami, bez potrebe da stalno idemo po mišljenje drugih. Na toj se samostalnosti temelji sposobnost da se prihvate vlastite ograničenosti, kao i ograničenosti drugih. Koliko ja kao predstojnik ili predstojnica dajem braći ili sestrama prostora za samostalnost? Moraju li oni/e za svaku sitnicu doći k meni i pitati me što im je činiti?

- Razviti svijest odgovornosti i obveze: biti vjeran/a sebi i prihvaćati druge u otvorenosti i suradnji na izgradnji zajedničkog života. Informiram li ja redovito svoju zajednicu o zajedničkim životnim potrebama, apostolskim pothvatima, financijskim izdacima kako bi se moja braća ili moje sestre osjećali/e odgovornije za konkretne teškoće kroz koje moja zajednica prolazi?

- Otvoriti se drugima: otvarajući se u susretima s drugima i prihvaćajući druge u njihovoj različitosti mi sazrijevamo. Bez interakcije s drugima i bez pomoći drugih mi ne možemo rasti. Koliko se ja otvaram ljudima oko sebe u zajednici, svojim susjedima, drugima i drugačijima? Koliko mi povjeravaju svoje probleme? Koliko su oni dio mojih molitava?

- Otvoriti se svijetu: u kojem izgrađujemo svoje ja. Ovaj svijet, koliko god da ima zla u njemu, je Božje djelo i Božji dar nama. Iz ovog svijeta ne smijemo bježati, niti ga proklinjati, niti mu laskati. Moramo ga prigrliti, upoznavati, ljubiti i izgrađivati u njemu dobro koje nam je Gospodin povjerio. Koliko ja pratim događaje u svijetu? Koliko sam solidaran/na s patnicima na drugim kontinentima? Koliko uključujem njihove potrebe i probleme u svoje molitve?

2. Naučiti prihvatiti drugoga

Što je to prihvaćanje drugoga?

- Prihvatiti ljubazno osobu u njezinoj jedinstvenosti, raspoloživost da pozitivno vrednujemo njezin način postupanja, njezine osjećaje i nakane- Sposobnost da shvatimo ono što drugi osjeća u sebi i u svome unutarnjem svijetu- Živo povjerenje u sposobnost trajnog rasta i promjene osobe

Što nije prihvaćanje drugoga?

- Uvijek se složiti s načinom postupanja drugoga- Uvijek opravdavati i potvrđivati ponašanje drugoga- Podleći pretjeranoj radoznalosti za intimnost drugoga- Suditi drugoga po vlastitim mentalnim i afektivnim shemama- Izbjegavati svaki sukob prikrivajući negativne osjećaje

Kako se olakšava prihvaćanje drugoga?

- Trudeći se da stvari osjećamo kako ih osjeća drugi- Biti iskren, ali ne pod svaku cijenu, nego odmjeravajući ono što drugi može asimilirati- Dajući znakove da želimo razumjeti drugoga- Pokazujući interes za drugoga- Biti strpljiv/a u slušanju- Zanimajući se za probleme i osjećaje drugoga

Kad postaje teškim prihvaćanje drugoga?

- Kad ne poznajemo drugoga- Kad se ima malo povjerenja u drugoga- Kad se bojimo drugoga, kad smo ljubomorni ili zavidni- Kad drugu osobu prosuđujemo u funkciji njezinih kvaliteta, učinkovitosti i ponašanja- Kad nasjednemo svojim predrasudama o drugom

3. Ozračje zdrave zajednice

Ništa se ne pokazuje toliko učinkovitim u procesu rasta prema zrelosti koliko ozračje zdrave zajednice. Bez ovog ozračja nemoguće je napredovati u bilo kojem smjeru ljudskog dozrijevanja. Ovo ozračje, među ostalim, uključuje:

- Ugodan i uzajamno prihvatljiv ambijent, osjećaj prihvaćenosti- Odsutnost mrmljanja i kritike zajednice izvan nje- Radost u susretu s braćom i sestrama zbog njihove prisutnosti- Raspoloživost za suradnju i odgovornost za svoj udio- Umijeće da razumijemo i ispričamo jedan drugog ili jedna drugu- Dublja razina komunikacije: dijeljenje misli, osjećaja, uvjerenja, snova, želja i potreba- Velikodušnost u uzajamnom praštanju

Da bismo pomogli jedni drugima u ljudskom rastu potrebno je ovo uzajamno prihvaćanje koje nas vodi do jednostavne, ali stvarne ljubavi. Ljubav nas oslobađa od naših strahova, predrasuda i nezrelosti koje nam škode iznutra. Ljubav nam omogućava da povjeravamo svoje potrebe jedni drugima i da ih s brigom i pažnjom nastojimo zadovoljiti. Tek zadovoljavanjem osnovnih ljudskih potreba u zajednici zadovoljstvo pojedinca raste, a s tim i naše ljudsko zajedništvo.

4. Osnovne ljudske potrebe

Prema psihologu Abrahamu Maslowu, začetniku humanističke teorije ličnosti, osnovne ljudske potrebe dijele se na: potrebe nedostatka (fiziološke potrebe i potrebe za sigurnošću) i potrebe rasta (potreba za pripadanjem i ljubavlju, potrebe samopoštovanja, potreba samoostvarenja i potreba transcendencije ili nadilaženja sebe).Fiziološke potrebe organizma ili biološke potrebe su: potreba za hranom, vodom, kisikom, spavanjem (sanjanjem), potreba za seksualnošću (opstanak vrste), zaštita od ekstremnih temperatura i potreba za izlučivanjem. Ovo su najvažnije, najosnovnije i najjače od svih potreba čovjeka. Nezadovoljavanje ovih potreba (osim potrebe za seksualnošću) dovodi do smrti organizma. Ako jedna od ovih potreba nije zadovoljena ove ostale ne mogu funkcionirati. Koliko se ja brinem da naši obroci budu slavlje našeg zajedništva za stolom u radosnom i opuštenom ozračju? Koliko se brinem za rekreaciju, za odmor i san moje braće ili mojih sestara? Vodim li računa da moja braća ili moje sestre imaju toplu odjeću i toplu sobu?Potreba za sigurnošću jest temeljna psihološka potreba. To je potreba za stalnošću, redom, poretkom, strukturom i potreba za predvidljivošću događaja u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Kad su zadovoljene ove prve dvije potrebe, onda dolazi do zadovoljavanja ostalih potreba. Osjećaju li se moja braća, moje sestre, sigurne u mojoj zajednici: jesu li sigurni/e u sebi, u onom što kažu, u onom što rade? Zapažam li ja njihovu patnju na licu i u srcu? Trpe li pokraj mene u nesigurnosti i strahu?Potreba za pripadanjem i ljubavlju jest nasušna potreba svakog ljudskog bića. Privrženost, odanost i ljubav stvaraju odnos s drugim ljudima i ispunjaju nas radošću, mirom i zadovoljstvom. Raduju li se moja braća, moje sestre, kad se vraćaju kući u zajednicu? Osjećaju li da je to njihova kuća da tu pripadaju? Ima li moja zajednica osjećaj pripadnosti Provinciji, Kongregaciji i Crkvi?Potreba za poštovanjem i samopoštovanjem traži da se pojedinac zna nositi s poteškoćama i da ih rješava. Poštujući sebe i svoje potrebe, mi poštujemo i uvažavamo druge osobe u njihovoj različitosti. Samopoštovanje treba razlikovati od oholosti gdje čovjek vidi sebe u boljem svijetlu nego što jest. Sliku o sebi stvaramo na temelju onoga što nam drugi kažu. Kako ja komuniciram svoje poštovanje drugima? Uvažavam li druge u njihovoj različitosti s njihovim potrebama?Potreba za samoostvarenjem jest unutarnja potreba svakog od nas. Samoostvarene osobe su one osobe koje su postale sve ono što su mogle postati. Pojedinac koji je postigao samoaktualizaciju ostvario je i iskoristio sve svoje kapacitete, mogućnosti i talente. Iskrenost prema sebi promiče cjeloviti razvoj pojedinca, a neiskrenost prema sebi otuđenje čovjeka. Mi smo bića koja su trajno u nastajanju. Koliko ja pomažem svojoj braći, svojim sestrama, u samoostvarivanju, tj. da budu radosne i zadovoljne u svom životu i apostolatu?Potreba za samonadilaženjem (transcendencijom) zahtjeva postojanje višeg bića, Boga, prema kojem težimo iza svoje smrti. Vjera u Boga nam omogućuje prigrliti svoje teškoće i patnje u svjetlu Kristovog uskrsnuća. Koliko se ja brinem za rast svoje vjere? Koliko za rast vjere svoje braće, svojih sestara?

2. Kršćanska zrelost: duhovni temelji zajedništva

Ljudska zrelost omogućuje nam ljudsko zajedništvo, a ono je temelj zdravog duhovnog zajedništva.

2.1. Lukino iskustvo: zajedništvo u vjeri, euharistiji, molitvi i materijalnim dobrima

Kao ideal zajedništva u prvoj kršćanskoj zajednici Luka donosi svjedočanstvo u Djelima apostolskim i kaže: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike" (Dj 2,42-47).

Luka naglašava da se zajedništvo prvih kršćana očitovalo u istim osjećajima i međusobnoj brizi i dijeljenju svega što su imali: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao" (Dj 4,32-35).

Prva kršćanska zajednica je, dakle, gradila svoje zajedništvo istom vjerom u Isusa Krista, lomljenjem kruha, tj. euharistijskim slavljem, molitvama, kao i dijeljenjem svojih materijalnih dobara s potrebnima. Tako su svi, iako različiti, postajali jedno srce i jedna duša.

2.2. Pavlovo iskustvo: zajedništvo u različitosti – svi jednim Duhom kršteni i istim Duhom napojeni

Razdijeljene vjernike u Korintskoj zajednici Pavao zaklinje da budu „istog osjećanja i istog mišljenja" (1 Kor 1,10). Što znači za Pavla biti „istog osjećanja i istog mišljenja"? U istom pismu Korinćanima govori im o darovima Duha: „Različiti su dari, a isti Duh", kaže Pavao,„i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće" (1 Kor 12,4-11).Dakle, Pavao vidi Duha Božjega na djelu koji stvara zajedništvo osjećanja i mišljenja među ljudima, bez obzira u kakvom razdoru živjeli.

Da bi mladoj kršćanskoj zajednici u Korintu jasnije prikazao ovu duhovnu dinamiku stvaranja zajedništva u međusobnoj ovisnosti, Pavao je napravio usporedbu s tijelom: „Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni... Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi"(1Kor 12,12-27).

Za Pavla, vezivno tkivo u izgradnji zajedništva jest ljubav. Zato u svom hvalospjevu ljubavi Pavao potiče: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao –ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (1Kor 13,1-7). Budući da se ništa ne može usporediti s ljubavlju, ljubav je temelj zajedništva. Stoga Pavao zaključuje: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav– to troje –ali najveća je među njima ljubav" (1Kor 13,13).

3. Redovnička zrelost: karizmatski temelji zajedništva

Kršćanska zrelost omogućuje zdravo duhovno zajedništvo i stvara temelje redovničkog zajedništva.

3.1. Vinkovsko iskustvo zajedništva: djelotvorna ljubav, poniznost u služenju i traženje volje Božje

Sv. Vinko je svoje redovničko zajedništvo gradio na djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu. Vjera u Isusa Krista nadahnjivala ga je da u potrebnima susreće Isusa bolesnog i poniženog. Iz tog iskustva progovarao je Kćerima kršćanske ljubavi: „U osobi siromaha služite Isusu, i to je tako sigurno, kao što smo mi sada ovdje. Ako jedna sestra ide deset puta na dan pohoditi siromaha, deset puta će ondje naći Isusa" (Sv. Vinko Paulski 1581-1660, Zagreb, 1981, str. 21). Njegova ljubav prema Bogu nije bila samo afektivna, nego i efektivna, djelotvorna. „Ljubimo Boga radom svojih ruku i znojem svoga čela" (str. 21), često bi znao ponavljati braći i sestrama.

Uz djelotvornu ljubav kojom je Sv. Vinko gradio zajedništvo s drugima, krasila ga je i poniznost kao raspoloživost za služenje. Čovjek zatvoren u sebe ne može vidjeti otajstvo siromaha. Poniznost je snaga koja iznutra razbija koru egoizma koji se opire služenju. „Poniznost u duši privlači sve kreposti, i grešnika, što je čovjek bio. Čim se ponizio, Bog ga prihvaća", svjedoči Sv. Vinko. „Čovjek, koliko god bio dobrohotan, ako nije ponizan, nema ljubavi, a bez ljubavi, kad bi imao i toliko vjere da bi i brda mogao premještati, i kad bi dao sva svoja bogatstva siromasima, i svoje tijelo predao ognju – sve bi mu bilo uzaludno", zaključuje Sv. Vinko (Pierre Coste, Sv. Vinko Paulski: Korespondencija, razgovori, dokumenti, Pariz, 1920-1925, sv. XII, str. 210).

Vršeći djela milosrđa, Vinko je tražio i vršio volju Božju. Na jednom mjestu, govoreći o traženju volje Božje, kaže: „To je krepost koju najviše volim i oko koje sam najviše nastojao u svojim djelima" (Sv. Vinko Paulski 1581-1660, Zagreb, 1981, str. 21). Govorio bi: „Ako Bog hoće da se ovo izvrši, onda odugovlačenje neće ništa naškoditi. Što bude manje našega, bit će više Božjega" (str. 21). Vjernost Božjoj volji nije negacija inicijative i slobode, nego, dapače, uzdizanje čovjekova stvaralaštva. I ovdje sveca vodi logika Utjelovljenja. Sin se Božji hranio Božjom voljom, živio je za nju, ostvarujući maksimum slobodne ljubavi u maksimumu zavisnosti. „Ako neku osobu tako zahvati slobodna Kristova ljubav, tada nju posvema osvaja revnost za duše, što je plamen ljubavi, zraka toga sjaja" (sv. XII, str. 307).

4.2. Lujzino iskustvo zajedništva: služenje siromasima u ljubavi, pažnji i srdačnosti

Rad sestara na početku (prva polovica XVII. st.) bio je često težak, osjetljiv, prečesto opasan, kao onda kad su ulazile u nezdrave, prljave i vlažne kuće siromaha, koje su bile pretrpane tolikim jadnicima. Opasan je bio i rad u bolnicama gdje je higijena bila skoro nepoznata. Još je gore bilo kad su svojom apsolutnom požrtvovnošću pružale pomoć u slučajevima epidemija i rata. „Zbog svega toga mnoge sestre su prerano umirale, a Sv. Lujza, kao majka koja ih je voljela, patila je i žalila za svakom od njih, tjeskobna – kao da je ona kriva što ih je slala u tako opasne situacije. Ali ona je znala da je to odgovor na zahtjeve kršćanske ljubavi, kao i na zahtjeve služenja Isusu u najsiromašnijoj braći i sestrama. Isus je u svoje djelo spasenja uključio muku i smrt"(Gino Lubich – Piero Lazzarin, Sv. Lujza de Marillac: 1591-1660, Zagreb,1993, str. 148-149).

Sv. Lujza je u takvoj izazovnoj stvarnosti na različite načine odgajala kćeri kršćanske ljubavi za zajedništvo. Ponajprije u svakodnevnim osobnim susretima kroz aktivnosti u zajedničkom životu. Koristila je svaku prigodu da podijeli s njima svoje misli, osjećaje, teškoće, upute za ponašanje, te da im do kraja objasni konkretnu situaciju i razloge koji su je vodili da tako postupa. Često je i mnogo pisala sestrama koje su bile daleko. Osnovna misao njezinih pouka bila je ista: velikodušan odgovor ljubavlju na Božji poziv i Božju ljubav, a to se potvrđuje u služenju siromasima, poštivanjem i pažnjom prema drugima, te obdržavanjem pravila. Pisala je sestrama: „Hoću da sve budete svete, jer nije dovoljno otići i raditi, trebate imati srce čisto i posve nesebično. Stoga trebate imati stalno pred očima naš uzor, a to je primjer života Isusa Krista, jer mi smo pozvane da slijedimo njega, i to ne samo kao kršćanke, nego još više stoga što nas je on izabrao da mu služimo u osobi siromaha" (str. 151).

U služenju bijednima sestre su svakodnevno gledale tužna i jadna lica patnika, što ih nije moglo ohrabrivati. Susrećući bijedu, glad, potištenost, kao i mnoge protivštine u sebi, sestre su trebale uvjete u kojima bi obnavljale svoju duhovnu i tjelesnu energiju. Zato je Sv. Lujza htjela da kuće sestara budu „male oaze, u kojima će one moći ojačati svoj duh, oporaviti svoje tijelo i psihički se osvježiti. To je bilo moguće samo ako je u zajednici vladao sklad, radost, a iznad svega prijateljstvo" (str.152). Lujza je sestrama tumačila: „Prijateljstvo se ne može drukčije njegovati nego samo uzvraćanjem prijateljstva". Stoga je nastojala omogućiti sestrama da se svaki dan nađu zajedno kako bi izgrađivale zajedništvo, da porazgovore o onom što su radile, o poteškoćama na koje su naišle, te da predlažu što bi valjalo poduzeti. „Jedinstvo i srdačnost oživotvoruju se tako da se otvarate jedna prema drugoj, kazujući što ste radile, saopćujući kuda idete kad izlazite iz kuće: jedna jer je podložna sestra, a druga, sestra predstojnica, treba to isto reći zbog obveza da bude ljubazna i bliska" (str. 152), govorila bi Sv. Lujza.

Duhovnost Sv. Lujze počivala je na čvrstim temeljima: na pobožnosti prema Presvetom Trojstvu i prema Majci Mariji. Za nju je Presveto Trojstvo predstavljalo uzor života u zajedništvu. Ona piše: „Prave kćeri kršćanske ljubavi, ako hoće dobro činiti ono što Bog od njih zahtijeva, moraju međusobno biti sjedinjene, jer nam je naša iskvarena narav oduzela to savršenstvo srca, odjeljujući nas od našeg jedinstva koje je u Bogu. Stoga moramo sve, da se približimo Presvetom Trojstvu, biti jedno srce i djelovati u istom duhu, kao što je to u trima Božanskim osobama" (str. 197).

4. Isus - uzor Poslužitelj - u izgradnji zajedništva

Isusova vizija zajedništva: A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje (Lk 20,27)

Ako slijedimo Isusove stope, kao ljudi i kršćani, rastemo u zajedništvu s Kristom. Zajedništvo s Isusom omogućuje nam graditi zdravo zajedništvo s drugima. Ovaj rast podrazumijeva obraćenje, tj. promjenu srca i uma u najvažnijim segmentima našeg života. Spomenut ću samo neke:

4.1. Traženje volje Božje

Jedna od odlika današnjeg čovjeka je individualizam, pokušaj da se ostvari sam u životu, bez drugih, birajući uživanje radije nego žrtvu, popuštajući svom egoizmu i brizi za sebe i svoje interese radije nego za druge. Odatle i naše teškoće u traganju za voljom Božjom, bilo kao jedinke ili zajednice. U danonoćnoj buci glasova lažnih vođa koji nastoje zarobiti našu pozornost kako razabrati Božji glas, Božji poticaj, Božju volju?

U trenucima smrtne agonije na Maslinskoj gori Isus razgovara s nebeskim Ocem sasvim otvoreno o svojoj muci, ne tražeći svoju nego Očevu volju: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!«A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: »Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!« (Lk 22,42-46).

Vjerujem li ja da Bog zna što mi je najpotrebnije u ovom trenutku da bih bio sretan i ostvario poslanje koje mi je namijenio? Koliko sam ja spreman tražiti volju Božju za sebe i svoju zajednicu zajedno s drugima? Jesam li svjestan da tek kad se ispraznim od svojeglavosti (svoje vlastite volje) mogu tražiti volju Božju?

4.2. Malenost i služenje:

U našem svijetu liberalizma i potiranja ljudskih i kršćanskih vrednota, mnogi ljudi teže za veličinom, slavom, moću, vlašću, čašću i popularnošću. Zato neki ne biraju sredstva da se samo domognu vlasti i novca. Imamo li mi, redovnici i redovnice, hrabrosti krenuti protiv ovakve struje i izabrati malenost i služenje u ljubavi i slobodi?

Isusova vizija izgradnje zajedništva jest sebedarje kroz služenje. Matej navodi kako je Isus rekao Zebedejevim sinovima i njihovoj majci, kad su poželjeli zasjesti do njega na prijestolje u slavi, jedan s desne, a drugi s lijeve strane: »Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.« »Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mt 20,25-28; Mk 10,35-45).

Luka smješta ovaj Isusov izričaj u kontekst posljednje večere, dok su se učenici prepirali tko bi od njih bio najveći, Isus im reče:„Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj.27Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje« (Lk 20,25-27).

Imam li hrabrosti ja kao duhovnik, župnik, kapelan, gvardijan ili provincijal... umjesto predstojnika izabrati da budem poslužitelj? Umjesto predstojnice ili provincijalke biti služiteljica? Ovaj obrat nosi velike rizike i duboke posljedice u ponašanju. U našem piramidalnom mentalitetu, bilo crkvenom, obiteljskom ili društvenom, onaj tko je najveći ne služi nego naređuje.Iako je Isus jasno rekao da nikog na zemlji ne nazivamo ni učiteljem, ni ocem, ni vođom, jer jedan je Otac i Učitelj i Vođa na nebu (Mt 23,8-12), mi evo dvije tisuće godina nazivamo jedni druge počasnim nazivima: časna, velečasni, prečasni, preuzvišeni. Zašto to činimo, ako nam je Isus jasno rekao da smo svi mi braća i sestre (Mt 23,8: „Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi' jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća")? Dopire li do nas Isusova riječ? Je li nam stalo da je čujemo i izvršimo? Dokle ćemo se oglušivati na Isusove riječi?!

4.3. Komunikacija: otvorenost, jasnoća i iskrenost

Mnoge osobe imaju problema s komunikacijom zbog ranjenosti. Boje se izraziti otvoreno, jasno i iskreno svoja mišljenja, osjećanja, uvjerenja, dojmove, boli, patnje, doživljaje, snove, frustracije, promašaje. Boje se da ih drugi ne bi razumjeli, ne bi prihvatili, da bi ih možda odbacili, osudili, izrugali, otračali.

Matej navodi kako je Isus vrlo jasno razložio učenicima uvjete nasljedovanja. Pozvao ih je da ga slijede, ali im nije krio teškoće na putu nasljedovanja, nego im je otvoreno i iskreno rekao što ih čeka: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga" (Mt 16,24-25). U svojoj komunikaciji s učenicima i narodom Isus je otvoren, izravan i tolerantan. On ne zapovijeda, ne naređuje, ne prisiljava. On govori, potiče, ohrabruje, uvažava, razumije, prihvaća i poštuje dostojanstvo i integritet svake osobe, čeka strpljivo na slobodnu odluku i uvažava je.

Kakva je moja komunikacija s braćom, sa sestrama, s roditeljima, sa starijima, s autoritetima? Jesam li svjestan/na da bez otvorene, jasne i iskrene komunikacije ne mogu graditi zajedništvo? Ako ja ne podijelim s drugima svoje mišljenje, doživljaje i osjećaje, kako ću očekivati od njih razumijevanje, prihvaćanje i potporu?

4.4. Povjerenje:

Mnoge osobe su izranjene jer su se povjeravale drugima koji su iznevjerili njihovo povjerenje. Kako iscijeliti te rane? Kako ponovno izgraditi povjerenje prema onima koji su nas izdali?

Ivan donosi vrlo dirljivo svjedočanstvo razgovora Isusa s Petrom koji ga je tri put zatajio, pa ga Isus po treći put pita: »Šimune Ivanov, voliš li me?«, kako bi mu podijelio prvenstvo među apostolima. Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!« »Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš. «A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!« (Iv 20,15-19).

Dakle, unatoč Petrovim slabostima, Isus je sačuvao povjerenje u Petra i dodjeljuje mu prvenstvo unutar apostolskog zbora. Petrova nagla narav, njegova plašljivost i izdaja nije mogla zapriječiti Isusovo milosrđe da mu sve oprosti i da mu povjeri toliku odgovornost. Isus je, dakle, vidio ne samo Petrove slabosti, nego i mogućnosti Petrovog rasta u odgovornosti, te mu je povjerio svoju Crkvu.

Usuđujem li se ja, unatoč bolnih iskustava, oprostiti drugima njihove slabosti i vidjeti u njima i ono pozitivno što bi mogli postati, a ne samo njihovu grešnost? Jesam li spreman, nakon proigranog povjerenja, graditi novo povjerenje, opraštanjem i milosrđem?

4.5. Bezuvjetna ljubav i opraštanje

U našem svijetu mržnje, nasilja, sukoba i ratova, gdje je osveta gotovo prirodna reakcija na zlo koje se događa, praštanje se mnogima često čini nemogućim i beskorisnim. Bez opraštanja iz bezuvjetne ljubavi nemoguće je graditi zajedništvo.

Matej svjedoči kako Isus naglašava potrebu trajnog opraštanja uvreda: „Tada pristupi k njemu Petar i reče: 'Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?' Kaže mu Isus: 'Ne kažem ti do sedam puta nego do sedamdeset puta sedam" (Mt 18,21-22).

Luka, pak opisuje potresnu scenu kad Isus oprašta svojim ubojicama dok ga razapinju na križ: „I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše Isusa i dvojicu zločinaca, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: 'Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" (Lk 23,33-34).

Mogu li ja smoći snage i oprostiti od srca uvrede koje mi drugi zadaju? Jesam li svjestan/na da se moje ljudstvo, kršćanstvo i redovništvo mjeri kapacitetom opraštanja. Ja sam onoliki čovjek, kršćanin i redovnik koliko mogu oprostiti bezuvjetno onima koji mi o glavi rade.

Kao što Isus oprašta svojim ubojicama na križu dok ga razapinju, ja, kao predstojnik ili predstojnica svoje zajednice, moram prihvatiti svakodnevno umiranje na križu i oprostiti braći i sestrama koji me raspinju. Ako sam spreman/na zagrliti svoj križ predvođenja zajednice i slijediti Kristov križni put služenja u ljubavi i slobodi, moja slabost postat će, Kristovom milošću, moja jakost (2 Kor 12,10). Tražit ću ne svoju, nego Božju volju da se vrši, s povjerenjem u Boga, u svoje sestre i svoju braću. Dostajat će mi Božja milost, „jer se snaga u slabosti usavršuje" (2 Kor 12,9).

Sarajevo, 22. ožujka 2014. Fra Pero Vrebac

0 views0 comments

Comments


bottom of page