Majka Divna - Dan provincije

Sestre se uvijek rado odazovu susretima, jer zajedništvo je snaga koja nas nosi. Čak trideset i pet sestara bilo je na slavlju dana provincije u Ljubuškom 18.10.2025 godine. Susret je započeo okupljanjem u prostorijama franjevačkog samostana na Humcu od 9:30 sati, gdje nam je dobrodošlicu iskazao gvardijana samostana, fra Miro Šego.

Potom je provincijalna poglavarica s. M. Augustina Matijević uputila riječi pozdrava, zahvale i ohrabrenja. Istaknula je tri važne niti koje se isprepliću u snažni konop redovničkog života. "Ako promotrimo konopac vidimo da njegova snaga ne dolazi od jedne niti nego od isprepletenosti mnogih. Svaka nit sama po sebi može biti lomljiva i slaba, ali kad se sjedine, postaju čvrste, izdržljive, nosive. Tako i naš redovnički život - nije čvrst zato što smo mi same jake, nego zato što nas Bog plete zajedno u jedno. Slika konopca našeg poziva kojeg čine tri jake niti - otvorenost izazovu vremena, zajedništvo i poslušnost, neka otkrije danas svoje pravo značenje svakoj od nas, da milošću Božjom osnažene možemo biti ovome svijetu znak Božje prisutnosti, ljubavi i milosrđa. Jer svetost se ostvaruje malim stvarima, u sitnim koracima zaboravljajući na sebe i gledajući u vječnost, kako nam je to govorio naš dragi sv. Vinko.

Otvorenost izazovu vremena sigurno nije sposobnost prilagodbe nego povjerenje da Bog djeluje i danas. Pa umjesto da se žalimo kako je danas sve drugačije, bilo bi puno bolje pitati se: Gospodine, što mi želiš reći kroz ovo vrijeme. Otvorenost vremenu znači imati srce puno nade. Ne govoriti nema više zvanja, nego Bog još uvijek zove, ali možda na novi način. Ne govoriti nema nas, bolesne smo, stare smo, nemoćne smo, nego vjerovati da Bog i dalje ima plan s nama, da se njegova snaga očituje upravo po našoj slabosti. On nas ne traži savršene, nego raspoložive, On ne mjeri godine, nego ljubav i dokle god u nama gori želja da budemo njegove, On će i kroz nas činiti novo. Otvorenost vremenu znači ne zatvarati se u ono što više ne možemo, nego otkrivati ono što još uvijek možemo, I zato kad kažemo da nas nema, Bog kaže: vi ste tu – i to mi je dovoljno. Ne gledati ono što nestaje, nego ono što još uvijek raste, ne žaliti za onim što smo bile, nego zahvaljivati za ono što Bog čini sada.

Zajedništvo - druga nit našeg konopca. Zajedništvo nije lako, to je mjesto gdje se naše razlike susreću, gdje se naši karakteri bruse, gdje ljubav postaje konkretna. Snaga zajedništva ne dolazi od savršenstva, nego od međusobne vjernosti. Kad jedna popušta, druga drži. Kad jedna klone, druga nosi. Tako nas Bog prepliće u konopac koji može nositi i tuđe terete. I zato je zajednica znak Božje vjernosti. Ona pokazuje da ljubav nije osjećaj, nego odluka da ostanemo zajedno – i kad je teško. A kako reče sv. Vinko, "Koji su prožeti ljubavlju Božjom odaju to i svojom vanjštinom, jer unutarnje duševno raspoloženje vidi se obično na vanjskom vladanju."

Poslušnost - nit koja drži sve ostalo zajedno. Nije to gubitak slobode, nego dar povjerenja. To je spremnost pustiti da nas Bog vodi putem koji možda nismo same izabrale, ali u kojem nas On čeka. U svijetu koji slavi autonomiju i samovolju, poslušnost je proročki znak. Pokazuje da prava sloboda ne dolazi od toga da činim što hoću, nego da prihvatim volju onoga koji zna što je najbolje za mene. Poslušnost rađa mirom jer nas oslobađa od tereta samodostatnosti. Ona nas uči da Božji plan nije uvijek jasan odmah ali je uvijek put ljubav. Možemo li reći: Gospodine, tamo sam gdje Ti želiš da budem, čineći ono što mi Ti danas povjeravaš?" Tim riječima nas je s. M. Augustina pozvala na sabranost i riječ prepustila fra Jozi Grbeš, provincijalu Hercegovačke franjevačke provincije koji je za ovaj susret pripremio predavanje, bio jedan od naših ispovjednika te s nama slavio svetu misu.

Pročitavši poticajni tekst iz 1927. godine, autora Max Ehrmann, koji je protkan važnim temama redovničkog života fra Jozo je postavio pitanje: što danas nagriza redovnički život, te je dao i odgovore na to pitanje, odgovore kojih trebamo biti svjesne i o njima često promišljati. "Individualizam - često se potkrada kao definicija slobode, a zapravo je definicija sebičnosti. Digitalni svijet i društvene mreže - ne smiju nam biti važniji od žive osobe koja je pored nas. Ovisnosti - pojave koje se mijenjaju kroz vrijeme, ali postoje i moramo ih biti svjesni. Praktični ateizam - postavimo si svaki dan pitanje: vjerujem li u Boga? Ne bježimo od promjene, od obraćenja, od drugačijega. Pogledaj, jesi li ikada poznavala svetu sestru, živjela s njom? Jer, redovnici bi trebali biti "doktori svetosti", oni kojima je to blisko. Riječ - u smislu komentara, trača, znanja o svemu i svakomu; da li je takva riječ jeftini način upoznavanja drugoga? I na kraju, kad smo svjesni trenutne situacije, znamo tko smo, gdje živimo, što radimo, zapitajmo se: čega mi je žao? Ne zbog čega se kajem - to je lakši i jednostavniji pristup životu. Pitaj se čega ti je stvarno žao? Što si učinila, pa ti je zbog toga žao, ili što nisi učinila pa ti je još više žao."

Citirajući jednog mistika, fra Jozo nas je podsjetio na važne stvari koje ljudi prekasno nauče u životu. Potkrijepio je zaključke tog mistika primjerima našeg svakodnevnog života te ukazao na jedan od najvećih izazova današnjice: kako živjeti u svijetu u kojem se ništa ne zaboravlja, ništa ne prašta, gdje je sve uvijek na internetu, gdje nas jedna greška, pogrešna fraza, nešto što smo izgovorili ili napisali prezentira do kraja života. Na kraju nas je podsjetio na našu primarnu zadaću a to je traženje mudrosti. A traženje mudrosti ne ide bez osnovne dimenzije - tišine. Neka ova duhovna obnova bude odskočna daska za malo drugačiji život - povratak na početke, na temeljne postavke. Nakon toliko godina u redovništvu dobro se pitati: čega mi je žao. Susreli smo tisuće ljudi, no jako je malo onih koje znamo. Ako malo ljudi znamo, onda nemamo pravo biti ničiji suci. Primarna zadaća dobre, stabilne duhovnosti je graditi svoj veliki, snažni, mudri unutarnji svijet od kojeg će netko moći nešto naučiti.

Nakon sakramenta svete ispovijedi, pjevajući pjesme Majci Divnoj u procesiji smo prošle kroz sveta vrata i pred oltarom u novoj crkvi zajednički izmolile potrebne molitve za dobivanje jubilejskoga oprosta. U procesiji smo prešle iz nove crkve u staru crkvu gdje je fra Jozo slavio svetu misu.

Nakon svete mise sestre su kratko pogledale arheološki muzej Humac te se uputile u sestarsku zajednicu u Ljubuškom gdje je u blagovaonici doma Sveti Josip Radnik pripremljen zajednički ručak. Nismo žurile, uzele smo si vremena biti zajedno. To biti zajedno nastavile smo i nakon ručka u dvorani doma gdje su sestre podijelile aktualno stanje zajednica, djelatnosti, mogućnosti i potrebe. Obogaćene susretom predale smo Provinciju zagovoru Majke Divne, te hrabro pošle na već uhodane staze milosrdne ljubavi.

s. M. Katarina Dunđer