Radosno druženje sestara Provincije Majke Divne Sarajevo i njihovih prijatelja i suradnika organizirano u Livnu 17. 10. 2014. godine prigodom proslave dva velika jubileja potrajalo je do kasno u noć. (Opširnije o tome može se pročitati u članku „Dvije obljetnice u Livnu" objavljenom na stranici Provincije!) Kratki dio noći preostao za odmor brzo je prošao! Ipak, nije se moglo primjetiti da je bilo onih koji su tog jutra, kako se to kod nas kaže, „ustali na lijevu nogu"! Svi mi kojima dobri Bog dade milost ostati u Livnu i 18. 10. te sudjelovati u organiziranom posjetu Visovcu; svi mi koji nismo morali taj dan u smjenu na svojim radnim mjestima, sabrasmo se u 7.00 sati u blagovaoni livanjskog samostana. Tridesetak sestara kod doručka, i nije nam bilo tijesno! Uz jutarnju kavu dogovarale smo kojom cestom do Visovca, tko će s kim putovati, tko će koga na cesti pratiti, tko će što od hrane i pića povesti... Kad je sve bilo dogovoreno podjelilo se nas 25 sestara u 6 auta i oko 8.00 sati kolona milosrdnica je krenula put Visovca. Molitvom časoslova, pjesmom i razgovorom bilo je ispunjeno vrijeme vožnje, i malo iza 10.00 sati već smo bili na obali rijeke Krke. Tu smo shvatili da je jedan auto u nekom dijelu puta izabrao drugu cestu, no, hvala Bogu, i ona je vodila Visovcu, a pridružile su nam se i dvije sestre iz Tomislavgrada. Parkirale smo auta, uzele stvari i krenule prema brodici koja nas je imala prevesti na mali otok. Neke od nas bile smo prvi put u toj prirodnoj ljepoti. Ukrcavši se u brodicu zapjevale smo „Danak svaki Božjoj Majci dajmo hvalu, dajmo čast...", te uz šum riječnih valova zaplovile. I prije nego smo pjesmu do kraja otpjevale, sve je već bilo spremno za iskrcavanje.Na otoku nas je dočekao gvardijan, fra Mate Gverić koji nas povede u samostansku blagovaonu kako bi odložile hranu i piće koje donesosmo. Brzinskom razgledanju otoka na tom prelijepom danu i prije nego li pođemo na sv. Misu nismo mogle odoliti. Čistoća prirode pojača u pojedinima potrebu za „čišćenjem duše" tako da smo mnoge pristupile sakramenu svete ispovjedi. A onda, u 11.15h započe sv. Misa koju je predvodio fra Anto Udovičić, župnik u župi Gospe od zdravlja u Splitu i provincijalni vikar Provincije Presvetog Otkupitelja. On je taj dan sa grupom framaša pohodio Visovac, i Božjom voljom putevi su nam se sreli. Blagdan sv. Luke i čitanje iz druge poslanice sv. Pavla Timoteju (4, 10 – 17a) inspirirali su ga za poticajne riječi kojima nas je obogatio. Naglasio je da je ova sv. Misa trostruka zahvala: za sestre milosrdnice i milosti koje Bog po njima daje svijetu, za framaše koje Bog okuplja u Splitu iz svih krajeva svijeta, i za jednu osobu, koja je prije godinu dana obolila, a jučer je dobio vijest da je bolest čudesno zaustavljena. Onda se posvetio tumačenju nevjerojatne realnosti Pavlova teksta. Govorio je: postoje ljudi poput Deme, koji u datom trenutku mijenjaju mišljenje i u tom mijenjanju mišljenja mijenjaju i svoju putanju. I neovisno o tome što su takvi ljudi otišli od nas mi trebamo gajiti dostojanstvo poštivanja ljudske osobe, te poštivati slobodu čovjeka i njegov odabir. Krescentov odlazak u Galaciju, Titov u Dalmaciju, i Lukin ostanak uz Pavla govori o starnosti potrebe da mi u svojim pozivima trebamo biti otvoreni službi. To znači, da nitko od nas nije usidren brod i da trebamo biti spremni ostaviti luku sigurnosti i uputiti se preko ne znam kojeg kanala ili oceana kako bi došli u drugu luku. Sv. Pavao traži da mu se donese kabanica, knjige, pergamene i time nama poručuje da ne možemo pobjeći od ovoga svijeta; dobra svijeta dao nam je Bog da se njima služimo i tako ime Njegovo slavimo. Duh siromaštva je bitan, ali bez zahvale i služenja je apsurd. Uzmi knjige i pergamene kako bi još više služila Bogu! Kaže Pavao: „Kovač Aleksandar zadao mi je mnogo zla!" Ne možemo bježati od onih koji nam čine zlo, niti zatvarati oči pred njima. Nama je dano, po savjesti suditi što je dobro, a što zlo. I dužni smo onom što je zlo kazat da je zlo, a ono što je dobro podržavati. I za kraj donosi Pavao još jednu nama blisku stvarnost: osamljenost. Osjećamo da činimo pravdu, da smo za istinu, a onda nas netko počinje prozivati, etiketirati, i odjednom kao da nam svi okreću leđa. To se Pavlu dogodila pa je zato i kazao: „Za prve moje obrane nitko mi nije pritekao u pomoć; štoviše, svi su me ostavili". No, ono što ja sa sigurnošću trebam znati jest ovo: kad čovjek nije vjeran, Bog vjeran ostaje.Na samom kraju sv. Mise ponovno nam se pridružio fra Mate i posvetio nam dragocjeno svoje vrijeme tumačeći nam jednostavnim govorom povijest Visovca, provodeći nas kroz crkvu, muzej, dvorište, sve dok se ne nađosmo u blagovaoni samostana. Tu smo „prostrle stol" od svega šta smo sa sobom donijele i blagovale u miru sestarskog razgovora! I u tom razgovoru donijele smo odluku zajednički posjetiti još jedan dio Nacionalnog parka Krka – Roški slap! Bližilo se tri sata popodne, a mi smo uz pjesmu čekali svoju barku da nas vrati obali. I u tom čekanju nekoliko foto aparata bilježilo je trenutke koji se zasigurno više neće vratiti. Ušavši u Park, i to besplatno, dobili smo uputu da je pravilo kretanja Parkom ići uvijek desno, dakle na svakom raskrižju skrećemo desno. Pozdravivši jednu zmiju uz put, a tamo su one domaće, dođosmo na raskrižje gdje se na desnu stranu pred nama uzdizahu stepenice koje do neba dosežu, ne vidi im se kraja. A na samom vrhu, kako stoji na prospektu što smo ga imali u rukama čeka nas Oziđana pećina. Pet stotina i sedamnaest drvenih stepenica u jednom smjeru! Gledano sa zemlje dobije se osjećaj da stepenice i tlo čine kut od 90⁰! Uspon je bio poprilično naporan, no ipak nije izostao smijeh, pjesma, prigodni komentari i naravno puno fotografija. A odozgor, veličanstven pogled i gore, jedinstven doživljaj življenja čovjeka 6000 godina prije Krista, kako kažu arheološki nalazi! A onda, tko se popeo, nije imao izbora doli istim putem natrag! Ponovno 517 istih drvenih stepenica, i moram priznati, silazak je bio puno naporniji. Silazeći sretosmo fra Antu i njegove framaše, zaželismo im bezbolno uspinjanje, a mi nastavismo desno po Parku dok nas staza ne dovede do naših auta.Već je bilo pet sati popodne kad smo zahvalivši djelatnicima NP Krka i pozdravivši jedni druge krenule na put svojim domovima. Kako zahvaliti dobrom Bogu za sve milosti primljene samo u ova dva dana!? Molimo Majku Divnu i učimo od nje kako svojim životom pjevat vječnu hvalu Bogu!
s. M. Katarina Dunđer
