Čestitanje Uskrsa nadbiskupu Vukšiću

Naša provincijalna poglavarica, ujedno i predsjednica KVRPP BiH, s. M. Augustina Matijević uputila je poticajne riječi čestitke nadbiskupu Vukšiću u ime svih okupljenih na tradicionalnom čestitanju Uskrsa 4. travnja 2026:

Poštovani nadbiskupe Vukšiću,

Poštovani biskupe Miro,

Draga braćo i sestre,

Uskrs nas svake godine zatekne u drukčijim okolnostima, ali s onim istim pitanjima koja nosimo duboko u sebi: o smislu, o žrtvi, o patnji, o ljubavi o budućnosti.

Promišljajući o njima, dotičemo dubine ljudskog srca „koje je nemirno dok se ne smiri u Bogu“, Bogu koji nas je ljubio toliko da je sve naše slabosti i boli uzeo na sebe i svojim nas ranama iscijelio. O divne li i neizrecive ljubavi Božje koja je postala čovjekom, koja je prihvatila našu krhkost i smrtnost, a darovala život i besmrtnost! Pred tim otajstvom čudesne razmjene nestaje svako ljudsko razumijevanje i objašnjenje. Promatrajući ga, čovjek ostaje bez riječi, a svijest se povlači pred veličinom koja ga nadilazi. U toj razmjeni Krist uzima na sebe ono što je naše – slabosti, ograničenosti i sumnje, kako bi nam darovao ono što je njegovo – snagu, smisao i život u jedinstvu s Ocem. Riječ je o otajstvu u kojem se beskrajna Božja ljubav ne može objasniti. Ona nam se jednostavno predala da bismo joj se i sami mogli predati te uživati u svoj ljepoti i dobroti toga zajedništva. Stoga i ovog Uskrsa pokušajmo zaroniti u složenost ovih pitanja i razumjeti dimenziju tog unutarnjeg odnosa. Dopustimo svjetlu da nas iznutra obasja i ojača vjerom koja se potvrđuje jedino u konkretnoj ljubavi.

Upravo u takvom ozračju javlja se i uskrsna poruka koja poput svjetla svanuća postupno rasvjetljuje put pred nama i vraća nas na temeljnu istinu naše vjere – ljubav koja je prethodila svemu i koja ostaje posljednja riječ kad sve drugo utihne.

U apostolskoj pobudnici dvojice papa, Dilexi te (Ljubio sam te) poruka ljubavi na osobit način dolazi do izražaja. Crkva je iznova pozvana otkriti kako srce kršćanske vjere nije u apstraktnim idejama ili samo u vanjskim oblicima pobožnosti, nego u živoj i djelatnoj ljubavi Kristova srca koje se daruje čovjeku na opipljiv, blizak i utjelovljen način jer uskrslog Krista ne susrećemo u velikim i izvanrednim događajima vjere, nego ponajprije u jednostavnosti svakodnevice, u prostoru ljudske blizine, u siromašnima, u suosjećanju s onima koji najviše pate i dobro znaju „koliko velike mogu biti male geste ljubavi i koliko utjehe one mogu donijeti“. Takvim, naizgled simboličnim, činima ljubavi ostvarenim u konkretnosti življenja, Isus potvrđuje svevremensku vrijednost. Crkva je pozvana upravo u tim sitnim znakovima prepoznati mjesto evanđeoske autentičnosti. Božji način djelovanja u ljudskoj povijesti polazi upravo od ljubavi i suosjećanja prema najranjivijima. U tom svjetlu Bog od svoje Crkve traži radikalno zauzimanje za siromašne i odbačene jer upravo u njima na osobit način prepoznajemo lice Krista patnika, a ujedno i Krista uskrsloga.

Ova godina posvećena svetom Franji Asiškom dodatno nas vraća na jednostavnost, siromaštvo i poniznost kao jedini prostor istine. Susret s onima koji nemaju ni moć ni ugled uvijek je bio temeljni način susreta s Gospodinom. Kao što je i sv. Vinko Paulski govorio svojim sinovima i kćerima: „(...) u siromasima nam ima još nešto kazati naš Gospodin.“ Neka mi ne bude dosta da ja ljubim Boga, ukoliko ga ne ljubi i onaj siromah i susjed i bližnji...

Ovogodišnji završetak jubilarne 400. obljetnice osnutka Misijske družbe lazarista vraća nas na ono što nam je sveti Vinko Paulski nenametljivo poručio, a to je da karizma nije uspomena, nego živa stvarnost. Ona traje onoliko koliko se živi – u načinu gledanja, u osjetljivosti za siromašne, u spremnosti da se ide prema onima koji su na rubu. Vidjeti Krista u licu patnika. Upravo ondje, često neprimjetno, nastavlja se ono isto poslanje koje je započelo u evanđelju.

Naše vrijeme obilježeno nemirima, nesigurnostima i brzim promjenama, ali i dubokom čežnjom za mirom, smislom i vrijednostima treba istinske svjedoke vjere, nade i ljubavi. Upravo u takvom vremenu snaga uskrslog Krista poziva Crkvu na obraćenje, na prepoznavanje svjetla i otkrivanje vjerodostojnosti, ne u snazi praznih govora, nego u snazi ljubavi koja se daruje, koja vidi i koja podiže. Jer ljubav je beskrajno domišljata. Samo takva Crkva, prožeta svjetlom uskrsloga, može biti znak nade u svijetu koji traži smisao i oslonac. Samo takva Crkva može govoriti srcu čovjeka jer ne naviješta sebe, nego Krista živoga, Božju silu i Božju mudrost.

Neka nas uskrsli Gospodin osposobi da budemo istinski svjedoci – ljudi otvorena srca, ruku spremnih na služenje i života koji svjedoči kako ljubav ima posljednju riječ.

Krist uskrsnu – i njegova ljubav mijenja svijet!

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!