Proslava 60. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Trebinje

Iako svi u vlastitom srcu i na svoj način nosimo uspomene i sjećanja, postoje dani kad se zajednički sjećamo istog događaja.

Jedan takav dan je bio 8. veljače 2026. kad smo u Katedrali Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju obilježili 60. godišnjicu dolaska prvih Sestara milosrdnica u ovaj grad. Duša proslave bio je don Ante Luburić, sadašnji župnik koji je sve detaljno isplanirao i organizirao.

Nakon okrepe u župnoj kući krenuli smo u crkvu na svečano zahvalno euharistijsko slavlje kojim je predsjedao mons. Ratko Perić, umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup i administrator trebinjsko-mrkanjske biskupije. Uz to je i sam nekoliko godina bio župnik u Trebinju. Uz župnika su koncelebrirala još dva bivša trebinjska župnika iz vremena djelovanja sestara u Trebinju, don Krešimir Pandžić i don Nedjeljko Krešić. Posebno mjesto u ovom slavlju imalo je 11 sestara koje su stigle iz Splita, Mostara, Ljubuškog i Tomislavgrada. Uz malobrojne domaće vjernike, skupio se i lijep broj onih koji su na neki način vezani za sestre koje su djelovale u bolnici u Trebinju. Glazbeni je dio pripremila djevojačka grupa „Angelus“ iz Župe sv. Ilije u Stocu.

Izraze dobrodošlice na početku svete mise izrekao je župnik don Ante: „Kao sadašnji župnik ove katedralne Župe, s radošću, ali i s pobožnom, zahvalnom sjetom, srdačno vas pozdravljam prije početka ove svečane svete mise zahvalnice kojom obilježavamo 60. obljetnicu dolaska sestara milosrdnica u Trebinje“. Posebno srdačan pozdrav uputio je predslavitelju mons. Ratku Periću kao i svećenicima suslaviteljima, svim sestrama, dr. sc. Marku Babiću, konzulu republike Hrvatske u Mostaru i svim sudionicima. Prisjetio se također i pokojnih župnika i sestara koji su od 1966. do 1991. godine, djelovali u Trebinju. Istaknuo je kako su sestre uz svoj posao u bolnici rado pomagale i u pastoralu ove i okolnih župa, kad god, i gdje god su mogle.

U prigodnoj propovijedi biskup Perić se na svoj jedinstveni način osvrnuo na evanđelje ove nedjelje koje govori o Isusovim učenicima da su „sol zemlje i svjetlo svijeta“ te ga povezao sa proslavom ove obljetnice. Istaknuo je i svoju osobnu povezanost sa sestrama milosrdnicama počevši od s. Katarine Martinović koja mu je otvorila vrata u ordinarijatu kad se došao prijaviti za svećenike, pa preko sjemeništa i bogoslovije u Zagrebu, do boravka u Zavodu sv. Jernoma u Rimu u dva navrata. Tu je još vrijeme dok je bio župnik u Trebinju i dugi niz godina biskup u Mostaru gdje su sestre djelovale u katedrali. Prenio je i čestitke biskupa Petra Palića, apostolskoga administratora Trebinjske biskupije te izrazio osobne čestitke i zahvalnost sestrama milosrdnicama koje su bile svjetlo na „onome bolničkom brežuljku“.

Nakon misnoga slavlja uslijedio je kratki program u kojemu je s. M. Blaga Bunčuga, zamjenica provincijalne poglavarice sestara milosrdnica Provincije Navještenja Gospodinova – Split, ukratko predstavila 25-godišnji rad sestara milosrdnica u Trebinju.

U ime provincijalne poglavarice sestara Provincije Majke Divne – Sarajevo, s. M. Augustine Matijević, pozdravne riječi izrekla je predstojnica sestarske zajednice u Mostaru s. M. Alojzija Ramljak.

Susret je završio zajedničkim ručkom u hotelu Leotar.

Neka nam i ovo obilježavanje jedne obljetnice plodnog apostolata sestara u Trebinju bude novi poticaj za nesebično predanje Gospodinu po služenju potrebnima.

s. M. Korona Cigić

Propovijed mons. Ratka Perića na proslavi 60. obljetnice dolaska Sestara milosrdnica u Trebinje

„Braćo i sestre!

Redovništvo, muško i žensko, kao sol zemlje i svjetlo svijeta.

1. Sol zemlje. Gospodin Isus u današnjem Evanđelju izreče učenicima svojim prispodobu o svojstvu duha uspoređujući ga sa soli. Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze (Mt 5,13). Stari su Rimljani govorili: Nihil utilius sale et sole – Nema ništa korisnije od soli i sunca. Samo se na ljudskoj razini priprema hrana, i to s koliko umijeća i ljubavi. Zar i mi u običnom razgovoru ne počastimo druge kada im kažemo: Taj ima „soli“ u glavi? Ili obratno, kada sudimo da je nekom svećeniku, redovniku ili redovnici neka rečenica ispala „preslana“, ili neka šala „neslana“? Isus je svoje učenike počastio oslovljavajući ih: Vi ste sol zemlje! Zašto Isus uzima sol kao prispodobu ljudskoga duha? Vjerojatno zato što je sol u našem životu povezana s nekim korisnim učincima: sol hranu čini ukusnom; sol stvari čisti; sol stvari štiti od raspadanja. Tako možemo slikovit izraz soli promatrati i na razini duha. Ako ljudska glava i srce imaju soli u sebi, soli Duhove mudrosti, onda će nas ona i duhovno činiti pravima, čistima, zaštićenima. Sol daje ukus. Sol je, prije svega, kao neka životna energija. Ona daje ukus pojedinim namirnicama. Ona je kao duša u onom mesu ili tijestu. Osoba kojoj srce nije osoljeno, kojoj nedostaje soli u pameti, ona će doživjeti da je ljudi izbjegavaju. Isus kaže učenicima: Vi ste sol zemlje. Ovaj je svijet neslan. A Isusovo kraljevstvo daje ukus svijetu, cijeloj stvarnosti. Svjetska kultura po Isusovu Evanđelju poprima svoju tečnost i ukus. Ako kršćani nisu ta duša, sol ili začin zemlje, onda su oni ishlapili, možda oduzimaju i ono malo ukusa što ga svijet ima. A svi su svećenici, redovnici, redovnice posebno pozvani od Duha Božjega da budu sol ovoj zemlji, narodu u kojemu djeluju i u mjesnoj Crkvi gdje žive. Sol čisti. Druga je značajka soli da pročišćuje mnoge stvari. Sol je po sebi čista, jer dolazi od onoga što je na svijetu najčistije, a to je sunce i more. Zašto idemo na more nego radi morskoga sunca i morske soli. Sol očisti prljavštinu, odnese prišteve, raščisti metabolizme. Ona se čak baca i po cesti da digne klizavost, mrzlotine, proliveno ulje. Stari svijet, ni grčki ni rimski, nije uopće poznavao tjelesne i duhovne čistoće ljudskih misli, riječi, djela. Ili je nije uopće poštovao. Sol je kao neki deterdžent. Istina, mi se ne možemo povući iz svijeta, ali se moramo čuvati „neokaljanima od ovoga svijeta“ (Jak 1,27). A kakav je današnji svijet? Znamo iz iskustva da ima ljudi pokraj kojih ne možeš nego biti dobar. I ima drugih pokraj kojih ne možeš biti nego: nečist, neoprana jezika. Ima ljudi odnosno neljudi pred kojima možeš pričati i najpreslanije šale. A ima osoba pred kojima ti ne može pasti na pamet da se neukusno našališ. To su zdrave osobe. Isus kaže svojim sljedbenicima: Idite u svijet koji je nečist, iskvaren, u koji morate unijeti čiste i zdrave soli. Isus nema drugoga lijeka za svijeta osim soli koja je evanđelje čistoće, čistoća misli i djela njegovih učenika, izabranika i izabranica. Budite čisti od osvete, od sebičnosti, od oholosti. To znači imati soli u sebi i mir među sobom! Nije li Isus uvrstio u osam kategorija blaženih i one koji su „čisti, srcem“ (Mt 5,8), ne samo na području tjelesnosti, nego koji su čisti svom dušom svojom, svim bićem svojim. Nijedna zdrava redovnica ne će dopustiti u svome društvu preslane priče i šale. I stid, koji je urođen kao delikatan osjećaj, kazuje nam mjeru. Kada stida ne bi bilo, trebalo bi ga izmisliti radi društvenih odnosa. Sol štiti od raspadanja. Treće obilježje: Sol ima ljekovitu svrhu. Ne znam o komu se, osim o Isusu, moglo napisati: da su se divili „milini riječi koje su tekle iz njegovih usta“ (Lk 4,22). Milina – charisma! Riječ mora biti šarmantna, a šarm dolazi od karizme! Pavao je savjetovao Kološanima: „Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba“ (4,6). Solju začinjena!

Uvjereni smo da su sestre milosrdnice kroz onih 25 godina svoga djelovanja u Trebinju: 1966. – 1991. ostavile uspomenu vrijednih svjedokinja Isusova Evanđelja. Zato danas zahvalno gledamo na njihovo medicinsko služenje – tiho, postojano, vjerno.

2. Svjetlost svijeta. Ovo je druga prispodoba. Isusovo svjetlo u svijetu. Tko nešto krije, drži se tame. A tko se ne boji, izlazi na svjetlo. Mrak zamračuje kriminal, a svjetlo ga rasvjetljava. Bliska je i bitna veza između svjetla i života. Niti biljke rastu, nit cvjetovi cvatu, nit plodovi zriju, ako nema sunčeva svjetla. I zdravlje ovisi o svjetlu. U Matejevu Evanđelju Isus danas svečano zbori sljedbenicima svojim također: Vi ste svjetlost svijeta! Ne može se sakriti grad što leži na gori (5,14). Gospodin je izrekao veliku pohvalu učenicima i zadao im uzvišenu zadaću: da budu svjetlila! Ako je Isus svjetlo, a jest, i ako je rekao učenicima svojim da jesu i da budu svjetlo, a jest rekao, onda On od učenika očekuje da budu poput njega, Isusa, poput Sunca. Mi nismo izvor svjetla, nego smo odraz svjetla. Tko su bili svjetlonoše u povijesti Crkve? Apostoli, apostolski oci, mučenici-svjedoci, utemeljitelji crkvenih redova: sv. Franjo Asiški, koji je umro prije 800 godina; sv. Vinko Paulski, koji je 1625. – prije 400 godina – utemeljio Družbu misionara lazarista, a 1633., zajedno sa sv. Lujzom de Marillac, utemeljio Družbu sestara milosrdnica; sv. Ignacije Lojolski, utemeljitelj Družbe Isusove i brojni drugi sveci i svetice Božje. Oni bijahu svjetlost svijeta, jer opsluživahu načela božanske Objave i učiteljstva Crkve Kristove. Sažeto rečeno: Isus je Svjetlo naroda (Lk 2,32) i Crkva je Svjetlo naroda. Stupovi svjetla u lukama pokazuju sigurnost brodovima pri uplovljavanju. Magistralom vidimo one osvijetljene oznake koje nam pokazuju pogibelji pri vožnji. Semafori na cesti kazuju kada se može, kada ne smije proći. Tako i Kristov sljedbenik/sljedbenica mora biti takvo svjetlo, poput semafora: na ulici, u luci, u župi, u gradu da svijet može biti siguran. Što čine kršćani – čini i ti! Ili: Što ne čine kršćani – ne smiješ to ni ti činiti. Pogotovo to vrijedi o svećenicima, redovnicima i redovnicama, koje Isus postavlja kao svjetlo svijeta! Neka nam svima svijetli pred očima i u glavi svjetlost Duha Svetoga! Djela učinjena u kršćanskoj ljubavi ne prestaju s vremenom; ona ostaju zapisana pred Bogom i u pamćenju Crkve, pa tako i u ovoj župi trebinjskoj!

Čestitke i zahvala. Prenosim najprije čestitke biskupa Petra Palića, apostolskog administratora Trebinjske biskupije, sudionicima ovoga slavlja, napose sestrama. I sâm kao nekadašnji župnik u Trebinju, zajedno s ovdje nazočnim don Krešimirom Pandžićem, također župnikom ovdje u gradu, izražavam srdačne čestitke i zahvalnost sestrama milosrdnicama koje su bile svjetlo na onom bolničkom brežuljku. Posebno sam im zahvalan što me Providnost povezala s njima od početka školovanja do završetka biskupske službe: na Šalati u sjemeništu: 1959. – 1963.; na Kaptolu u bogosloviji: 1963. – 1965.; u Sv. Jeronimu: 1969. – 1971.; ovdje u Trebinju: 1971. – 1974., opet u Sv. Jeronimu, u upravi: 1980. – 1992., i od 1992. do 2020. u Mostaru, u katedrali Marije Majke Crkve.

Puni pouzdanja molimo da po zagovoru utemeljiteljâ sv. Vinka i sv. Lujze Nebeski Otac milosrđa obasipa Družbu sestara milosrdnica svojim milostima i blagoslovom, osobito novim duhovnim zvanjima koja će biti Isusova „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ u Duhu Svetome.

Amen.“