Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine na spomendan Gospe Lurdske, a ove godine popraćen je geslom „Nada… ne postiđuje“ (Rim 5,5) i jača nas u nevolji.
Naizgled jednostavna misao u sebi budi nove sumnje i otkriva nova pitanja. Kako ostati jak u nevolji i bolesti? Kako se suočiti s patnjom? Postoji li uopće nada u bolesti ili se u tom trenutku potpuno izgubila? Iako se na Svjetski dan bolesnika stavlja poseban naglasak, u životu bolesne osobe to je običan dan kao i svi drugi ispunjen istim susretima, licima, razmišljanjima i događajima. Sve to ljude čini nemoćnima, odbačenima, onima koji samo čine teret drugima i krivci su vlastite bolesti. Patnja i usamljenost sposobne su toliko preplaviti čovjeka, srušiti ga, baciti na zemlju tako da nije sposoban vidjeti pravi smisao vlastitog života. Unatoč tome, u središtu svake patnje nalazi se i određena utjeha, usred svake tame zraka svjetlosti, a usred očaja dašak nade. Potreban je samo netko tko će nas podsjetiti na to kako život nije samo patnja, nego nakon toga dolazi duboka radost, kao što je i sada duboka bol.
Slijedeći tu misao i poticaj svoga utemeljitelja sv. Vinka Paulskog: „Ako deset puta na dan pohodiš jednog bolesnika, ti si deset puta susreo Boga“ te potaknute svakodnevnom molitvom „O predobri Oče sv. Vinko", ove godine na spomendan Gospe Lurdske sestre su odlučile posjetiti bolesne u svome gradu kako bi razbile tmurnu svakodnevicu njihovog bolničkog života. Budući da sam se nakon ispitnog razdoblja priključila zajednici sestara u Žepču, pozvale su i mene da pođem s njima na što sam pristala bez oklijevanja. Zajedno sa sestrama Mirjam i Monikom uputila sam se u Stacionar u Žepču gdje je smješteno devet bolesnika. Na ulazu su nas dočekali djelatnici kojima smo izrazile zahvalnost zbog njihova truda i humanosti koju iskazuju svojom nesebičnom brigom za bolesne. Na taj način pokušale smo pokazati kako Dan bolesnika nije samo obični dan, nego je važan pokazatelj društvu da više pažnje posveti bolesnicima i njihovim potrebama. U razgovoru s njima shvatile smo kako je empatija, razgovor i socijalna uključenost ono što im je potrebnije od bilo kakvih darova. Usamljenost je zapravo najteža bolest koja pomalo gasi živote naših bližnjih, a samo lijepa riječ, osmijeh ili dodir mogu ih produžiti i uljepšati. Susret je i nama pomogao da se uz bolesničku postelju sjetimo pravog smisla nade te budemo njeni nosioci i svjedoci u bolje danas, ne uzdajući se u čekanje boljeg sutra.
Naše zvanje je u današnjem svijetu, potrebno je da budemo Božji, ali ujedno i čovjek za druge ljude slijedeći Mariju koja nas vodi k Isusu i daje snagu za ljubav u služenju i radost u svakom novom susretu s bolesnima i nemoćnima. U tome nam može pomoći zdravstveno osoblje koje svojim darivanjem u teškim besanim noćima bolesnicima daje sjenu nade, a i najbolji primjer nama kako i same trebamo vršiti svoje poslanje. Zahvaljujući Bogu za njihov rad ujedno molimo Gospodina da im udijeli potrebnu snagu kako bi što spremnije izvršavali svakodnevne dužnosti, a uz to poput anđela nade budili svijest o izgradnji bolje, sigurnije i humanije zajednice.
Susret i razgovor s bolesnicima i za mene je postao novo iskustvo. Potaknuo me kao kandidaticu sestara milosrdnica na dublje promišljanje o milosrdnoj ljubavi koja se očituje u pružanju ruke najpotrebnijima, a nadilazi sve ostalo i sposobna je osvojiti cijeli svijet.
Nikolina Jukić
Comments