Oproštajni govor s. M. Vinke Bilješko, provincijalne poglavarice
S. M. Rozarija, krsnim imenom Mira, rođena je 7. kolovoza 1944. godine u Lipnu, općina Ljubuški. Istinski vjernička obitelj Ivana i Drine rođ. Ćorić imala je sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Otac je bio radnik, a majka domaćica. U skladnom obiteljskom ozračju, u kojem je Bog uvijek bio na prvom mjestu, mala Mira je zavoljela život, Boga i Crkvu. U krilu svoje obitelji i svoje župne zajednice doživjela je prve spoznaje o svemu ljudskome i kršćanskome. Samo njeno ime Mira kao i izrazita otvorenost za ljude oko sebe, kao da su najavljivali njenu buduću životnu karizmu, biti u službi milosrdnog Boga skrivenog u bližnjemu.
U Družbu sestara milosrdnica stupila je 22. prosinca 1960. godine u Splitu. Ulaskom u novicijat 8. svibnja 1962., dobila je redovničko ime s. M. Rozarija. No zanimljivo je kako su joj se cijeli redovnički život, duži od 60 godina, ljudi obraćali njezinim nadimkom s. Kika. Dali su joj ga sjemeništarci dok je kao mlada sestra djelovala u Dječačkom sjemeništu u Dubrovniku. Prve redovničke zavjete položila je 9. svibnja 1963., a doživotne 22. kolovoza 1968. godine. Iako je po naravi bila vedra i nasmijana, molitvenom životu i radu pristupala je vrlo ozbiljno. Prvih 8 godina redovničkog života služila je Bogu i ljudima obavljajući kućne poslove u provincijalnoj kući u Splitu, Dječačkom sjemeništu u Dubrovniku, Domu misionara u St. Augustinu u Njemačkoj i Kući susreta u Eisenstadtu u Austriji.
Nakon toga je počela jedna duga avantura, obilježena brigom, križem, fizičkim i
psihičkim naporom, a iznad svega strpljenjem, pouzdanjem u Božju pomoć i ustrajnošću. Bio je to rad u kuhinji. Započela ga je 31. kolovoza 1971. u sestarskoj kući u Splitu i završila prekjučer pomažući djelatnicama u kuhinji doma. 54 godine! Nešto manje od dvije godine radila je u sestarskim zajednicama u Splitu i Mostaru, a sve ostalo na župama Mostarsko-duvanjske biskupije i to: u Viru 2 godine, u Kruševu 5 godina, u Šipovači 8 godina i u katedrali u Mostaru 28 godina. Jedino Gospodinu i njoj je poznato što je sve stalo u ovaj vremenski period. Možemo samo zamisliti ratne godine u Mostaru. Puca na sve strane, a u prostorijama katedrale su crkva, ordinarijat, župa, Caritas. Uz to je svesrdno pomagala svećenicima pripremati hranu braniteljima.
Kako je život odmicao zdravlje se pogoršavalo. I sa vrlo ozbiljnim zdravstvenim
problemima s. Kika je išla naprijed. Kad je 2019. došla u Ljubuški pridružila se
djelatnicama u kuhinji i pomagala koliko je mogla. Bila je vrlo obljubljena osoba. Voljeli su je rodbina, sestre, svećenici, ljudi s kojima se susretala i radila, djelatnici i štićenice doma. A ona je za svakoga imala osmijeh, lijepu riječ i podršku.
Pamtit ćemo ju kao osobu koja je bila vrlo jednostavna i nikad nije kukala. Krasila ju je i jedna posebno lijepa osobina njenog karaktera. Sestra Kika nikad nije negativno pričala o odsutnim ljudima.
I Gospodin ju je uzeo k sebi u snu. Zaspala je i jučer 28. siječnja se više nije probudila za ovaj zemaljski život. Otišla je tiho kako je i živjela. Iza sebe je ostavila uspomene koje su vrlo glasne u mnogim srcima. Danas svi zahvaljujemo Gospodinu što smo ju imali i rado prikazujemo svetu misu za pokoj njezine plemenite duše.
Draga naša s. Kike, hvala Ti za primjer predanog rada, molitve i radosnog služenja svima onima koje je Gospodin stavio na Tvoj put. Kolika si srca ohrabrila i kolike si gladne nahranila – samo Gospodin zna.
On neka Ti obilato uzvrati u vječnosti. Počivaj u miru Božjem!
s. M. Korona Cigić
Comentarios