top of page

Smrtni dan s. Cecilije Grgić

Ni nakon devetnaest godina nije izblijedila uspomena na dva velika svjedoka vjernosti Kristu danog obećanja, vlč. Filipa i s. Ceciliju! Svi znamo što je donijelo jutro 12. svibnja te 1995. godine! Plamen koji je progutao župnu kuću, svetište sv. Male Terezije u Presnačama i tijela dvoje njegovih čuvara polako se gasio! No, što se događalo u mrklim satima te noći još uvijek skriva šutnja ljudi odjevenih u neljudsku divljinu, koji su imali toliko mržnje da bez grižnje savjesti ubiju što bijaše nedužno i poruše što njima ne bi sveto. I još uvijek led nemirne savjesti drži zarobljenima njihove duše da ne govore i ne otkriju istinu. No, laž nije vječna!Željni istine, dolazimo i ove 2014. godine na mjesto gdje su naš brat i naša sestra sigurno susreli živoga Boga, na mjesto gdje ih je Krist zagrlio kad ih je čovjek ubio! Tu, u novoj presnačkoj crkvi, svetištu kojeg su sveci ponovno podigli, biskup banjalučki, Franjo Komarica i sa njim osam svećenika i đakon, slavili su sv. Misu u 10:30 h. Mali broj vjernika i četrdeset redovnica, a od toga trideset i pet bijelih Cecilijinih sestara milosrdnica hvalili su Boga za milost koju dade svojim vjernima. Usta zašute, a srce emocijama progovori pokušavajući doprijeti do tajne hrabrosti koja je njih dvoje resila. U propovjedi biskup je istaknuo: „Vječni život je najuzvišeniji odgovor na ljudsku čežnju za srećom, za neposrednim posjedovanjem vječnog dobra, a to je Bog, to je samo Presveto Trojstvo." Oni su istinski čeznuli za tom srećom, ne samo vlastitom, nego i srećom svojih bližnjih; štoviše, ne samo onom svog župnog stada, nego i srećom vukova koji su vrebali i na njih same a i na njihove župljane. Bili su svjesni koliko je njihov život u župi Presnače ugrožen, no uzvišenije mjesto u njihovoj svijesti posjedovala je odgovornost za povjerene duše kojima su poslani jačati nadu i donositi kruh sakramenata kojeg su silno trebali tih ratnih godina. Okruženi mržnjom, oni su ostali ljubav, do kraja! „Njih dvoje nisu dozvoljavali da ih zahvati val mržnje koji se nemilosrdno širio oko njih, nisu dozvolili ni da ih zahvati osjećaj revanšizma prema onima koji su bili zasljepljeni vlastitom mržnjom, ili pak dezinformacijama, i tuđom prisilom činili razna zlodjela drugima oko sebe, pa i njima samima. Naprotiv, bili su spremni u praksi primjenjivati zakon evanđelja o praštanju i pomirenju. I na to su poticali druge Kristove vjernike!", naglasio je biskup u propovjedi. Poticali su onda, no snaga njihova primjera neprocjenjiv je dar i nama danas.Nakon sv. Mise formirali smo u crkvi procesiju, te se svi zajedno u sabranosti, tišini i molitvi kroz dvorište uputili u spomen-sobu gdje snagu istine o zločinu skrivenu u dvije mrlje na podu nadilazi mirnoća pogleda sestre i svećenika što opraštaju i usmjeruju ka križu stavljenu na zid između njihovih slika. Izgorili su zemlji s molitvom na usnama i zauvijek prešli u zagrljaj Krista gdje zagovaraju svoje suvremenike što još uvijek biju boj i trče svoju trku pod Kristovom zastavom. Molili smo za njih, molili s njima i molili se njima. A onda smo, izmjenjujući sjećanja na njih i sve što još bi u ovih devetnaest godina, te fotografijom ovjekovječujuć i ovaj susret nastavili druženje za obiteljskim stolom župnika, domaćina. U popodnevnim satima sunce nas je ispratilo našim domovima.Do ponovnog susreta kod njih, na dvadestu godišnjicu njihove mučeničke smrti pratio nas zagovor dragih vlč. Filipa i s. Cecilije! Njihove duše počivale u miru!

s. M. Katarina Dunđer



0 views0 comments

Σχόλια


bottom of page