Svibanj je, dvanaesti u mjesecu! Nikada se više neće zaboraviti! Nikada sestre milosrdnice ne mogu zaboraviti 1995.-tu godinu! Od tada nije više među nama s. Cecilija Grgić. Nema je! Nema naše sestre Cecilije! Nema je u tjelesnom obličju! Ali ona je tu! Ona je sa nama! Ona je u nama, u našim srcima, mislima. Osjećamo je prisutnu, blizu! Znamo! Ona živi i to posebnim životom koji će trajati čitavu, neprolaznu Vječnost, jer umrla je kao svjedok vjere, mučeničkom smrću! Hvala ti sestro za svjedočanstvo, koje glasi, za ISUSA KRISTA sam živjela, za NJEGA ću ako treba i umrijeti!
Provincijalna poglavarica s. M. Julijana, potakla je i pozvala sve sestre da dođu na mjesto stradanja naše sestre Cecilije i vlč. Filipa, u Presnače kod Banja Luke, kako bismo se osjetile veličinu međusobnog zajedništva koje se snaži i jača na najvećem Izvoru blagoslova i zajedništva, svetoj Misi. Sestre su pristizale sa svih strana! Tolika bjelina na jednom mjestu koje je dotaknuto tamom, ranjeno, razrušeno, raseljeno. Ali dok nas ima svjedočit ćemo protiv tame, mi koji smo još nastojat ćemo i hoćemo biti blagoslov, nada, vedra prisutnost! Pjesma! Procesija! Sveta Misa! Tako lijepa, tako posebna! Za ovu prigodu crkva bijaše puna! Na oltaru preuzvišeni pomoćni banjalučki biskup mons. Marko Semren, koji je predvodio Euharistijsko slavlje u prisustvu šest svećenika. Na Misi je propovijedao vlč. Žarko - Vladislav Ošap, sin ovog kraja. Otac biskup sve prisutne je pozdravio lijepim i dirljivim uvodom! Sve nas je potakao na uzvišene primjere svetaca. Oni nas okupljaju kako bi se nadahnuli na njihovom životu. Nas evo dvadeset i tri godine okupljaju vlč. Filip i s. Cecilija na ovom mjestu stradanja i svjedočenja. Velečasni Žarko - Vladislav je započeo propovijed riječima, sjećajući nas na to kako se nalazimo na mjestu, u dragom svetištu koje je posebno ljubio velečasni Filip i sestra Cecilija. Mi smo posebno pozvani od naše Crkve da se nadahnjujemo nad primjerom i životom sv. Leopolda Mandića ali i životima naših mučenika. Pavao nas poziva, živite dostojno poziva kojim ste pozvani! A koji je to poziv? Ostvariti poziv na svetost! A poziv na svetost razumije samo onaj, samo ona koji nastoje biti evanđeoski čovjek, prestati živjeti kao svjetovni. Propovjednik nas je proveo kroz život sv. Leopolda, njegove obitelji sa dvanaestero djece, ime koje dobiva Bogdan - Bogom dan, darovan ne samo obitelji, nego i cijeloj Crkvi. Živio je, radio, ispovijedao je po deset sati kako bi izmirivao ljude međusobno i čovjeka i Boga. Bog je samo ljubav a meni kao Njegovom službeniku samo uzvraćati na tu ljubav. Oni koji se hrane na Izvoru ljubavi unose mir, toplinu, ljubav. A znamo kako izgleda susretati čovjeka bez vjere i ljubavi! Energično i snažno proživljeno nastavlja velečasni svoju propovijed! Nismo mi danas došli da ikoga oplakujemo, žalujemo, ni da opominjemo. Došli smo da promatramo i da se nadahnjujemo nad ljubavlju žrtve i života velečasnog Filipa, koji je bio pravi uzor pastira Gospodnjeg, koji ne napušta svoga stada, nego ide ispred svoga stada i živi za svoje stado, ne boji se onoga koji ubija tijelo... Onaj koji je spreman život svoj dati za ono što ljubi, on je uzor! " Život nije nikakvo uživanje! Život je žrtva!" reče blaženi Ivan Merz. Ljubav, vjernost i patnja podnesena za Ime Isusovo ima sadašnjost i budućnost! Zlom mržnja, grijeh nema ni sadašnjosti, ni budućnosti! Tamo gdje sam poslan, gdje živim tu trebam donijeti mir, ljubav, radost. Tada mogu biti siguran i znati, Bog je moj saveznik. Tada ću imati i sadašnjost i pomirenje. Jer je ovo mjesto na kojem moramo posebno moliti za svoje neprijatelje! Ovo je mjesto radosnog slavljenja Boga i zahvaljivanja Bogu da su na ovom mjestu živjeli vlč. Filip i s. Cecilija, uzorni likovi dobre redovnice s. Cecilije i dobrog pastira vlč. Filipa! Hvala svima koji su iskazali ljubav prema današnjem danu i njegovom sadržaju! Sve je bilo tako posebno, tako dojmljivo! Cio dan i druženje nakon svete Mise ostavlja pečat posebnog dojma urezanog u naša osjetila, u daše dubine koje uvijek dožive jednu stvarnost proživljenu i zapečaćenu pečatom mučeničkih muka i smrti! Kad više ne preostaje niti jedna riječ, kad nema novog svanuća niti nade u jedno sutra... sve je tu stalo i živjet će jednim novim životom, gdje suza, ni boli, ni jauka biti neće! s. M. Rahela Brkić
Comments