„REDOVNIŠTVO – POEZIJA CRKVE!"
U ovoj godini posvećenog života, u kojoj iz dana u dan živimo svjesni činjenice da smo izabrani i da smo, milošću Božjom, odgovorno prihvatili nasljedovati Kristov život, 5. rujna je u BiH na poseban način dobio ime „redovnički dan". U prostoru samostana u Tolisi radost susreta djelilo je mnoštvo Bogu posvećenih osoba (tako bih ja rekla imajući u očima sliku Tolise toga dana) a brojka koju su „ljudi od oka" procjenili govori da nas je bilo oko 220. To mnoštvo činili su oni koji tek zakoračuju na put redovništva, kandidatice i sjemeništarci, do onih koji davno iza sebe ostaviše proslavu zlanog jubileja vjernosti Bogu danih zavjeta. KVRPP-a BiH je iz stada redovnika i redovnica izabrala dvoje ljudi koji su nam darom od Boga primljenim pomogli razmišljati upravo na temu: „Redovnici i redovnice u godini posvećenog života". Bili su to don Ivan Marijanović, SDB koji nam je govorio na temu „Naša povijest sjećanja i izgradnje", a na to je nastavila s. Danijela Anić, ASC temom: „Izazov drugog poziva u redovničkom životu. Krhkost kao jakost za obnovu redovništva". Bogatstvom sadržaja svojih predavanja koja su se međusobno prožimala i nadopunjavala obuhvatili su početak, hod i trenutnu situaciju redovništva danas, koje nije bez problema, te dali smjernice nade njegovoj budućnosti. Slušajući ponovno snimku tih predavanja ne mogu ne citirati neke njihove dijelove. Zato molim tebe koji/koja čitaš, nemoj se obeshrabriti dužinom ovog teksta, već otvoren/a Duhu uzmi malo vremena, možda nađeš odgovor, nadahnuće, hrabrost za novi korak.
Don Ivan je započeo svoje razmišljanje jasno odgovarajući na vrlo važno pitanje: može li redovništvo promjeniti svijet, pa nam je kazao: „Čitajući crkvene dokumente, osobito Perfectae caritatis, Kanonsko pravo i Vita consecrata, na kojima temeljim ovo svoje razmišljanje, postao sam sve uvjereniji da redovništvo, ne samo da može mijenjati svijet, nego mu je to i smisao i glavna zadaća. Dakako pod uvjetom, da svijet promatramo počevši od sebe kao onog dijela svijeta koji je potpuno naš i za koji smo potpuno, osobno odgovorni." Svatko od nas svojim osobnim življenjem potvrđuje ili narušava identitet i autentičnost redovništva. No, kad bi nas netko pitao što je i od kud redovništvo, što je redovnički identitet, što bismo odgovorili? Don Ivan kaže: „Redovnička identifikacija je trajno podudaranje življenja, mišljenja, osjećanja i djelovanja osobe, tj. pojedinca s modelom identificiranja, s osobom Isusa Krista, utemeljitelja zajednice.... Redovnički je život nasljedovanje Krista, apostola i jeruzalemske crkve koja je imala jedno srce i jednu dušu....Redovništvo izvire iz srca evanđelja kao normalan, autentičan i radikalan odgovor na Božju riječ. Redovništvo je jedan oblik kako Crkva živi evanđelje....Ono je proročki znak stanja u kojem se Crkva nalazi i u koji ima potpuno prijeći ... Redovništvo predstavlja znak trajne svetosti same Crkve..." Ipak, nastavlja s. Danijela: „Redovnički se život često puta našao pred bremenom teških promjena i duboke krize. Bilo je nespremnosti i nesnalaženja pred novim izazovima. Nerijetko je osrednjost paralizirala temeljne vidove redovničkog života, kako na osobnom tako i na zajedničkom planu. Tako je kroz povijest više puta morao odgovoriti pozivu na obnovu, na obraćenje, drugom pozivu." A kakvo je stanje u redovništvu danas? Hoćemo li se naći u riječima s. Danijele kad kaže: „Stanje redovničkog života u posljednjih pedeset godina obilježeno je stanjem kaosa. Osobne i institucionalne sigurnosti postale su nestabilne. Stari modeli su mrtvi, a novih još nema. Disciplina više ne postoji, a mistika se još nije potvrdila. Individualna prava su se umnožila, ali se još nisu uskladila. Sekuralizacijom redovničkog života došlo se do gubitka identiteta i pripadnosti zajednici, ustanovi, a u nekim slučajevima i do gubitka pripadnosti Crkvi. Osim toga uzrok je mnogih odlazaka pomankanje osjećaja za redovnički život, a očituje se u krizi odnosa s članovima vlastite zajednice ili ustanove, posebno sa autoritetom, što rađa velikim nezadovoljstvom, slabim sudjelovanjem u zajedničkim trenutcima i u pomankanju ravnoteže između zahtjeva zajedničkog života i potreba pojedinca i apostolata kojemu se posvećuje... Nedostatak vanjskog i unutarnjeg sklada i nekontrolirani aktivizam stvaraju krhku osobnost razlomljenu u suprotnim pravcima." Hoće li te iznenadit činjenica da više od tri tisuće redovnika i redovnica svake godine napusti redovnički život!? Mene je iznenadila! A što su razlozi? „Primjerice, odsutnost duhovnog života što podrazumjeva da osobna molitva, zajednička molitva, sakramentalni život često su marginalni u usporedbi s drugim djelatnostima apostolata. Pomankanje duhovnog života vodi u duboku krizu vjere. Posljedica je da zavjeti više nemaju smisla, pa ni sam posvećeni život, pa zato odlaze u normalan i nekako više logičan. Zatim gubitak svijesti pripadnosti zajednici, ustanovi ili Crkvi ... problemi međuosobnih odnosa, nerazumijevanje, odsutnost dijaloga i autentične komunikacije, psihička nesposobnost živjeti zavjete bratskog/sestrinskog života u zajednici, nesposobnost u rješavanju sukoba... Zatim afektivni problemi – problematika je znatno šira i ide od zaljubljivanja koje se zaključuje brakom, do kršenja zavjeta čistoće bilo ponavljanjem homoseksualnih čina ili lezbijstvom, bilo heteroseksualnim odnosima više ili manje čestima ... nedostatak podrške, pomirenja, zdravih prijateljstava, poticaja i slično", samo su neki od razloga koje je navela s. Danijela. Razmisli o tome koliko te svaki od ovih problema osobno dotiče, gdje si pozvan/a učiniti korak koji će pomoći obnovi narušenog redovničkog identiteta danas! Možda će biti dobro navesti poticaje s. Danijele u kojima sama iščitavam korake redovništva u budućnost. Ona kaže: „Suradnička napetost traži osobnu uravnoteženost, zrelost u odnosima, zdravu zajedničarsku dinamiku, postojanu molitvu, sposobnost snalaženja u konfliktnim situacijama, planiranje na kraći ili dulji rok. Zato dijalog duhovnosti i društvenih znanosti treba usvojiti tjekom formacije ako se želi postići visoki stupanj svijesti, odgovornosti i djelotvornosti kako u bratsko/sestrinskom životu, tako i u poslanju. Pozvani smo izići iz postojećih granica i podići šator koji rado prima potrebite da bismo živjeli izlazak prema čovjeku našeg vremena. Potrebno je otvoriti redovničke kuće, ponekad poluprazne, da bismo prihvatili one u potrebi, besplatno ponudili mjesto za sastanke, formaciju i molitvu ... Treba ojačati zajednički život na koji su mlade generacije posebno osjetljive, prihvatiti kulturne i duhovne razlike članova, svjesni da je zajednica već poslanje ... Došao je trenutak kada se trebamo osjećati ujedinjenima a ne odjeljenima od drugih. Sve više raste potreba za uspostavom interkongregacionalnosti, tj. umreženog života i rada među kongregacijama. To otvaranje treba biti obogaćenje koje dolazi od dijaloga i susreta s drugima i recipročne razmjene znanja i iskustava, unatoč krizi koju doživljava redovnički život i cijelo čovječanstvo."
Da, ovo su samo mrvice onoga što su nam don Ivan i s. Danijela darovali. S tim darovima u mislima i srcu mogli smo poći sakramentu pomirenja a onda Euharistijskom slavlju koje je u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio pomoćni banjalučki biskup fra Marko Semren uz koncelebraciju redovnika – svećenika. I bilo je lijepo, jer su u crkvi bili i vjernici župe, ne samo mi, redovnici i redovnice, a župni zbor „Adoro" svojim pjevanjem poticao je duh na sabranost i molitvu, jednostavno uživanje u tim trenutcima zajedništva u crkvi. Oni su pripremili i kratki koncert duhovne glazbe kojeg smo nakon bogatog obiteljskog stola mogli čuti. Pjevejući Bogu „Velik si" svi u jedan glas zahvaljivali smo za blagoslovljene trenutke u Tolisi. Hvala i onima koji su taj dan tako dobro organizirali. Razišli smo se ohrabreni, a ja ću ovaj tekst završiti porukom umirovljenog pape Benedikta XVI, kojom jei s. Danijela završila svoje predavanje: „Ono što nam posebno treba u ovom povijesnom trenutku jesu ljudi koji će prosvjetljenom i proživljenom vjerom učiniti Boga vjerodostojnim u ovome svijetu. Potrebni su nam ljudi čiji će pogled biti upravljen ravno prema Bogu, odakle će učiti pravu čovječnost. Potrebni su nam ljudi čiji će intelekt biti prosvjetljen Božjim svjetlom i kojima će Bog otvoriti srca kako bi njihov intelekt mogao progovoriti intelektu drugih ljudi a njihovo srce moglo otvoriti vrata drugima"!
s. M. Katarina Dunđer
Comments