top of page

Pozdravni govor - OTVORENJE JUBILARNE 150. GODIŠNJICE DOLASKA PRVIH SESTARA MILOSRDNICA U BiH

Preuzvišeni oče biskupe Marko; poštovani rektore Anto; poštovani dekane i župniče Mato, cijenjeni misnici; drage sestre redovnice iz drugih redovničkih zajednica na čelu sa svojim provincijskim predstojnicama (s.Katom i s. Anom Marijom), ljubljeni Božji narode!

U ime naše mnogopoštovane Vrhovne poglavarice i njene uprave koja danas nije s nama radi pandemije koronavirusa, sestara provincije Majke Divne-Sarajevo i u svoje osobno ime, sve vas najiskrenije pozdravljam u ovom danu Otvaranja našeg velikog jubileja.

Danas, a to sigurno nije slučajno, na Svjetski dan siromaha, Crkva nam nudi liturgijska čitanja koja nose u sebi toliko bogatstvo i ljepotu da, i sve kad bismo htjeli, ne možemo ih zanemariti i ostati ravnodušni. Autor svete knjige Izreka se u svojim razmišljanjima pita: „Tko će naći ženu vrsnu? Vješto radi rukama marnim;...Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima.“

„Ženu vrsnu“ naći ćemo u svakom kršćanskom srcu koje je otvoreno planu i volji svoga Stvoritelja. Dar milosti Božje duboko je ukorijenjen u ljudskom biću jer je ono odraz Bića Božjeg. „Žena vrsna“ ne zna za radno vrijeme. Ona ne zna za tamu, jer u svojoj djelotvornosti bdije. Ona hodi u svjetlosti dana kojemu se ne nazire kraj. Marnim i neumornim rukama, spremnim i velikodušnim srcem surađuje sa talentima koje je primila od svoga Gospodara. Brižno i predano radi i stječe nove talente s kojima će dobiti propusnicu i ući u radost Gospodara svoga. Tako vjernim i požrtvovnim darivanjem postaje milosrdni Samaritanac koji hodajući ovom zemljom danonoćno zapaža drugoga u potrebi, te mu brižno iskazuje svoju naklonost po djelima milosrđa. Evo vidljivih osobina koje posjeduje „žena vrsna“.

Ove vrline su posjedovale i svojim sebedarjem hrabro posvjedočile i prve četiri sestre milosrdnice koje su prije 150 godina krenule na daleki put u nepoznato, u osmanlijsko carstvo, u ondašnju tursku Bosnu. Izrasle su na stablu zasađenu još u 17.stoljeću po životu i djelovanju svetog Vinka Paulskoga-apostola kršćanske ljubavi. Nošene poletom i primjerom prvih šest sestara koje su iz austrijskog Tirola i Zamsa došle u Hrvatsku 1845. g. i one su odvažno uplovile u Isusovu lađu. Saznavši od svojih poglavara za poziv apostolskog vikara biskupa fra Paškala Vuičića, koji je u dogovoru sa „fratarskim starješinstvom“ imao proročansku viziju da zagrebačke sestre milosrdnice mogu odgovoriti potrebama onog vremena, spremno su odgovorile na zov, te sa prorokom Izaijom izgovorile svoj „Evo me, mene pošalji“ Iz 6,8. Bile su to: s.Filomena Massi (rodom iz Ljubljane, imala je 39 godina), s.Rufina Radonić (rodom iz Pleternice u Slavoniji, 34 godine), s.Rajmunda Perentin (iz Izole u Istri, 28 godina), i s.Emilija Gašparić (rodom iz Varaždina, imala samo 26 godina).

Kako rekoh, sestre su došle u Bosnu na poziv apostolskog vikara biskupa fra Paškala Vuičića. U Sarajevu ih je dočekao tadašnji župnik fra Grga Martić. Smjestio ih je u jednu kućicu pokraj stare župne crkve na Miljacki. Njihova je želja bila da sestre otvore katoličku školu za mladež. Zato su sestre odmah uz svesrdnu pomoć franjevaca otvorile žensku pučku školu sa 48 učenica. Ovdje započinje povijesni hod Družbe na bosansko-hercegovačkom tlu koji je bio itekako zahtijevan i težak. Već u prvih 27 godina svoje prisutnosti na području BiH sagradile su i otvorile čak 12 škola.

Kad je 1881.godine u Bosni uspostavljena redovita crkvena hijerarhija, za prvog nadbiskupa u Sarajevo dolazi zagrebački profesor dr Josip Štadler - čovjek širokih pogleda i apostolskog duha. Posjetivši sestarsku školu na Miljacki dalekovidni nadbiskup je uočio da na tom mjestu nema uvjeta za tolike potrebe i budući razvoj škole. U samo pet mjeseci nakon svoga dolaska u Sarajevo kupuje zemljište koje poklanja „bijelim sestrama“. Tražio je od njih da sagrade crkvu, samostan i školu i da tu rade Bogu na slavu, na procvat njegove Crkve, na vremenito i vječno dobro njegova naroda. Izrazio je pri tom želju da u budućem Zavodu sestre drže redovito po troje djece besplatno. Dobivši građevinsku dozvolu za samo nekoliko mjeseci već je bila sagrađena i crkva i samostan i škola.

Iz dokumentacije Družbe nam je poznato da je u pedeset godina samo u Zavodu svetog Vinka ovdje u Sarajevu radilo više od 160 sestara po zanimanju učiteljica, nastavnica, profesorica. Uz zabavište, pučku školu i Višu djevojačku sestre su 1939.godine u istom Zavodu uz odobrenje grada otvorile “Stručnu zanatsku školu“, koja je mogla djelovati uz određene uvjete: da izdržavanje škole padne na teret Zavoda, da se u njoj radi po propisanom nastavnom planu i da nastavnice imaju propisane kvalifikacije. Povijest Družbe bilježi da je 1941./1942. otvorena „Privatna ženska realna gimnazija sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga s pravom javnosti u Sarajevu“. Kroz sve ovo vrijeme među mnogobrojnom djecom uvijek je bilo onih o kojima su sestre u potpunosti skrbile po želji velikoga dobrotvora nadbiskupa Štadlera.

Činile su to sestre sve do onog dana kad je nova vlast 25. svibnja 1945.godine izdala „Uredbu“ kojom se ukidaju sve privatne škole na području BiH. Međutim, još 5. svibnja iste godine, dakle prije „Uredbe“ bile su zapečaćene sve školske prostorije u Zavodu sv. Vinka, a sestre koje su u školi radile poslane su na rad u bolnicu da tamo drže analfabetske tečajeve. Slijedilo je preuzimanje školskih prostorija i školskog namještaja kako bi 9. lipnja školska zgrada postala državno vlasništvo. Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji 1949.g. riješeno je pitanje svih Družbinih kuća odnosno škola u BiH: kako u Sarajevu, tako u Mostaru, Travniku, Docu, Brčkom, Bugojnu, Derventi, Žepču, Tomislavgradu, Livnu, Ljubuškom i Banjoj Luci, dakle u svim školama u kojima se ostvarivao san fra Paškala Vuičića koji je imao samo jedan cilj - kršćansku prosvjetu njegovih vjernika. Na isti način je oduzeta imovina i drugih redovničkih zajednica koje su u to doba u BiH djelovale u odgoju i prosvjeti.

Koncem studenoga 1931. godine, Kršćanska je dobrotvornost potaknuta okružnicom pape Pija XI otvorila i povjerila sestrama u Zavodu kuhinju za siromahe. Godine 1935. sestre su preuzele i takozvanu policijsku kuhinju u kojoj se kuhalo za sarajevske siromahe koji nisu imali ni krov nad glavom. Iste godine Zavod je preuzeo uz neku naknadu i prehranu šegrta. Takvu misiju sestre vrše i u konviktu hrvatskog kulturnog društva Napredak kojemu je najvažniji zadatak bio pomagati siromašne đake diljem BiH. Tu sestre djeluju od 1907. do 1945. godine kad je i ovaj rad bio prekinut

Paralelno odgojno-obrazovnoj sestre su razvile i socijalno- karitativnu djelatnost na ovom području. U svojoj karizmi one su još u vrijeme austrougarske okupacije 1878. godine njegovale bolesnike i ranjenike. Isto je bilo i u vrijeme prvog svjetskog rata kad su njegovale ranjenike koji su bili smješteni u školskim prostorijama našega Zavoda.

Rad sestara milosrdnica u tzv. “Zemaljskoj bolnici“ u Sarajevu otpočeo je 1919. godine na inicijativu i uz nastojanje ravnatelja bolnice i šefa kirurškog odjela dr Milivoja Kostića koji je molio poglavarstvo Družbe u Zagrebu da mu pošalje sestre o kojima se već proširio glas da su izvrsne njegovateljice bolesnika. Uprava Družbe je pozitivno odgovorila na ovu zamolbu tako da je Superior Matija Seigerschmid sam doveo prvih 12 sestara u ožujku, a drugih 12 stiglo je u prosincu te iste godine. 1922. godine bolnica je sestrama izgradila Dom za stanovanje. Da je djelatnost sestara milosrdnica uz uzglavlje bolesnika bila toliko zapažena svjedoči nam podatak koji govori da je 1943. g. samo u koševskoj bolnici radilo preko 90 sestara, a sveukupno po drugim bolnicama u BiH 166. Tad je inače zabilježen najveći broj sestara na ovom terenu -332- što u zdravstvu, što u prosvjeti.

06.travnja 1945. g u Sarajevo su ušli partizani. Vojska je ušla i u bolnicu. U kolovozu 1945. započinje državna represija prema sestrama kao protivnicama tadašnjeg sustava. Nova uprava bolnice počinje s postepenim otpuštanjem sestara. Nije ih mogla otpustiti sve odjednom, jer je bilo nemoguće naći zamjenu za toliki broj sestara, zato od onih koje su ostale traži da redovničko odijelo zamijene civilnim kako bi zadržale radna mjesta, što su one i učinile dozvolom vodstva Družbe.

Unatoč svemu kontinuitet redovničke zajednice sestara milosrdnica nije prekinut. Kako su se odjednom našle „na ulici“ morale su se snalaziti za smještaj. Stanovale su pojedinačno, a kao zajednica su se okupljale u prilagođenom podrumskom prostoru crkve sv. Vinka koja jedina nije bila oduzeta. Godine 1962. kupile su kuću na Stupu, a 1967. kuću u Abdićevoj ulici. To je bila sretna okolnost koja je omogućila sestrama da lakše žive svoje redovničke obveze, njeguju zajedništvo i s novom snagom i novim naraštajima ostvaruju svoje milosrdničko poslanje. Ne mogu ne spomenuti da se 13. ožujka prošle godine navršilo punih 100 godina neumorne milosrdničke prisutnosti i djelatnosti u Koševskoj bolnici. Ponosne smo na tu neprekinutu nit požrtvovne i nesebične ljubavi svojih sestara koje to, tako davno zasađeno stablo, i danas Vinkovim i svojim milosrdnim srcem zalijevaju.

Ovaj trenutak nije namijenjen iscrpnom opisu djelatnosti sestara, ali iz najkraće prikazanog vidimo da su sestre uistinu vjerno i svjedočki živjele karizmu svog Utemeljitelja. Nalazile su se u različitim životnim situacijama, nepovoljnim okolnostima, smjenama vlasti i sustava, strahotama ratnih previranja. Doživjele su bezdušno oduzimanje i otuđivanje vlastitih materijalnih dobara. Iskusile su protjerivanja, pa čak i gubitak vlastitog života kako se dogodilo u Domovinskom ratu u kojem je život izgubila naša s. Cecilija Grgić zajedno sa vlč. Filipom Lukendom u župi Presnače gdje su oboje ubijeni i spaljeni. Živeći poslanje radi kojeg su i došle na ove prostore, sestre su činile sve da u povjerenim dušama uprisutne milosrdnu ljubav božanskog Učitelja.

Mi današnje sestre milosrdnice na teritoriju i u granicama BiH o ovoj 150. godišnjici izražavamo duboku zahvalnost Bogu za svako milosrdničko zvanje. Zahvalne smo i sestrama u vječnosti jer su se u svojoj plemenitosti i nesebičnosti kroz ovo povijesno razdoblje u potpunosti darivale i na taj način sijale sjeme pismenosti i znanja, odgoja i kulture, te u ljudskim srcima budile i uprisutnjivale Isusa milosrdnog Liječnika koji vida rane ranjenima, briše suze uplakanima, tješi nevoljne i ozdravlja bolesne. One su svjedočanstvom života pokazale da je s Bogom sve moguće. Prisjećamo se kako smo 1974.g. osnovane kao Provincija, koja danas živi u 12 zajednica i još uvijek ostvaruje svoju karizmu u odgojno-obrazovnoj djelatnosti: u Dječjem vrtiću, u školama i svojim internatima. Uključene smo u socijalno-karitativni rad po bolnicama, staračkim domovima, domovima osamljenih i nemoćnih, kao i sa invalidima. Prisutne smo i aktivne u župnom apostolatu. Svoje poslanje ostvarujemo i na misijskom planu Univerzalne Crkve Kristove U svim svojim djelatnostima nastojimo da ruka milosrdnog Spasitelja po našoj karizmi i ljubavi bude vidljiva i prepoznatljiva. To činimo i u zajedništvu s Udrugom svetog Vinka i Marijanske vinkovske mladeži. Obje ove grane žive i djeluju u duhu naše karizme i produžena su ruka milosrdne ljubavi.

Kao što nam i danas sv.Vinko govori po svojim spisima, tako nas i papa Franjo svojim očinskim srcem poziva da izađemo iz sigurnosti svojih samostanskih zidina i da postanemo glasonoše radosti siromasima i potrebnicima našega vremena. Radost služenja se, potiče nas papa Franjo, očituje u malim gestama ljubavi. A sv.Vinko kaže da „za sjajna djela Bog nalazi dovoljno radnika, ali za skromno djelovanje potrebni su mu još mnogi.“ Danas na dan otvaranja ovog velikog jubileja, molimo Gospodina da svojim blagoslovom obdari ovu našu mjesnu Crkvu kao i sve žitelje naše drage BiH. Molimo ga da nas po zagovoru naše nebeske Majke Marije pod čijom zaštitom živimo nadahnjuje i vodi kako bismo vjerne svom poslanju njegovo božansko milosrđe u današnjim okolnostima učinile vidljivim i djelotvornim.

s. M. Julijana Djaković

1 view0 comments

Comments


bottom of page