top of page

Intervju: s. M. Julijana Djaković

"Bijele sestre" nisu se dale slomiti poteškoćama

DOLAZAK SESTARA MILOSRDNICA U BOSNU I HERCEGOVINU 1871 – 2021

Razgovarao: Dražen Kustura

Poštovana s. M. Julijana, 15. studenoga bit će svečano otvorenje Jubilarne godine povodom 150. obljetnice od dolaska sestara milosrdnica u BiH koja će završiti u studenome 2021. Kako se sestre za nju pripremaju i što nas očekuje kroz iduću godinu?

Svijest da je karizma genija kršćanske ljubavi svetog Vinka Paulskog po „bijelim sestrama“ toliki niz godina u kontinuitetu prisutna na ovim prostorima, budi u našim srcima prije svega zahvalnost za svako milosrdničko zvanje, koje je kroz ovo povijesno razdoblje u ljudskim srcima svojom plemenitošću i ljubavlju uprisutnjivalo milosrđe Božje. Iz tih razloga imale smo mnogo planova. Jedan od njih bit će zasigurno čisto duhovni. To je molitva i adoracija u svim zajednicama Provincije, te prinos žrtava uz veću svijest predanja vlastitog života u svom poslanju. Neočekivana i opasna pandemija koronavirusa nas je jako ograničila pa ćemo se morati zaustaviti na najminimalnijem. Evo, ako Bog da, otvorit ćemo Jubilej svečanom svetom misom u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu, nakon koje će uslijediti Kratki povijesni prikaz dolaska sestara i domjenak za sve prisutne. Ako nam prilike dopuste, budući da smo imale 12 škola na bosansko-hercegovačkom prostoru, namjera nam je kroz 12 mjeseci posjetiti 12 župa i u njima sudjelovati na župskim svetim misama, prikazati kratku prezentaciju i podsjetiti vjernike na nekadašnje kao i sadašnje milosrdničko djelovanje. Osim toga, na razini Provincije namjeravamo organizirati u Korizmi Križni put. U pripremi je izdanje „Zbirka pjesma“ jedne naše sestre. Isto tako želimo, ukoliko nam prilike dopuste, otvoriti spomen učionicu „KLOSTER“ dinamičkog karaktera. Rekonstruirali bismo dio postojećeg samostanskog prostora u kojem bi „učionica“ što stvarnije izgledala iz vremena kad su sestre došle na ove prostore i započele svoju odgojno-obrazovnu karizmu. Tako bismo ju ponudile sadašnjim planovima i programima škola kako bi ju nastavnici sa svojim učenicima mogli posjetiti i u njoj održati jedan školski sat što bi se svakako moglo uklopiti u oblik terenske nastave iz povijesti, vjeronauka, morala i etike ili neki drugi oblik interesa za spomenuti sadržaj.

Sestre milosrdnice su jedna od najstarijih ženskih redovničkih zajednica prisutnih na tlu Bosne i Hercegovine te su u ovu zemlju došle još za turskog vakta 1871. Koliko je bilo hrabro u jednom tako, ne baš prijateljskom ambijentu, započeti svoju misiju?

Da, bio je to velik izazov za našu Družbu koja je bila kao samostalna Družba na hrvatskom području stara samo 15 godina. Trebalo je imati hrabrosti krenuti u nepoznato, u tada za njih, daleku tursku Bosnu u kojoj prije njih nije bilo niti jedne ženske redovničke zajednice. Spomenimo da su nakon jedanaest godina našeg djelovanja (1882.), a tad već u vrijeme Austro-ugarske, došle sestre Kćeri Božje ljubavi. Znamo da, kad se čovjek stavi na raspolaganje Bogu, on više ne misli na sebe nego na poslanje koje bi trebao izvršiti. Kad kažem poslanje, vjerujem da su sestre duboko proživljavale misijsku svijest svete Crkve koja je kao takva pozvana na širenje Kraljevstva Božjega izvan omeđenih granica. Takvim stavom, u duhu svojih Utemeljitelja su se sigurno vodile i one prve sestre koje su se na poziv svojih poglavara odvažile krenuti u nepoznato sa željom da služe Bogu u službi potrebnima. To služenje se očitovalo u samom ustanovljenju Družbe, slikovito rečeno, na dva kolosijeka: prvi je obrazovanje i odgoj najprije u vjeri, a onda obrazovanje i odgoj općenito, a drugi je konkretna pomoć bolesnima po bolnicama ili kućama, starima, nemoćnima, siromašnima. Uvjerena sam da su sestre bile vođene odvažnošću i primjerom prvih sestara koje su isto tako iz Tirola 1845.g. došle u, za njih tada, nepoznatu Hrvatsku. U okolnostima u kojima se nalazilo ondašnje pučanstvo, usuđujem se reći, da je apostolski vikar biskup fra Paškal Vuičić sigurno posjedovao pronicljivi duh, pa je u dogovoru sa „fratarskim starješinstvom“ pozvao zagrebačke sestre milosrdnice u Bosnu. U svojoj proročanskoj viziji bio je uvjeren da one mogu odgovoriti potrebama onog vremena i prostora. Uvidjevši priliku za svoje misijsko poslanje, poglavarstvo Družbe je bez kolebanja dalo pozitivan odgovor i poslalo četiri sestre koje su 14.studenoga 1871.g. stigle u Sarajevo. Tu ih je dočekao tadašnji župnik fra Grga Martić. Smjestio ih je u jednu kućicu pokraj stare župne crkve na Miljacki. Njihova je želja bila da sestre otvore katoličku školu za mladež što su one odmah uz svesrdnu pomoć franjevaca i učinile. Upravo ovdje u onom povijesnom trenutku započinje povijesni hod Družbe sestara milosrdnica na bosansko-hercegovačkom tlu koji je bio itekako zahtijevan i težak.

U proteklih 150 godina na ovom području smjenjivale su se vlasti i sustavi. Jedne države su propadale, druge nastajale nerijetko praćene strašnim stradanjima i ljudskim gubicima. Koliko je to bilo opterećenje za djelovanje „bijelih sestara“, a koliko izazov za življenje karizmi odgoja i obrazovanja djece i mladeži te rada s bolesnicima?

Povijesna previranja od turskog carstva do današnjih dana zasigurno su ostavila traga na životu i djelovanju sestara. U različitim sistemima bilo je i različitih iskustava. Sa svakom društvenom promjenom sestre su se morale suočiti i u njoj tražiti način svoga djelovanja. Tako npr. od uspona u vrijeme austro-ugarske vladavine koja im je bila naklona radi njihova, recimo tako, austrijskog porijekla i njemačkog jezika na kojem su održavale nastavu za djecu austrijskih djelatnika koji su radili na ovim prostorima do katakomba u vrijeme komunizma koji im je doslovno uzeo vlastiti kruh iz ruku. Najveća iskušenja sestre su doživljavale u vrijeme Jugoslavije koja ih je proglasila državnim neprijateljima. Jasno je da su bile opterećene vidljivim neprihvaćanjem i kao takve morale su se nositi s činjenicom da su nepoželjne kako u prosvjeti tako i u zdravstvu. Uza sva iskušenja kroz koja su morale prolaziti, sestre su tražile načina da svojom tihom i samozatajnom prisutnošću ostvaruju Vinkovsku karizmu. Kao „bijele sestre“ ostale su postojane i vjerne svom zvanju i poslanju i nisu se ni na koji način dale slomiti poteškoćama na koje su nailazile.

Do završetka Drugog svjetskog rata sestre milosrdnice posebno su brinule za mladež osnivanjem katoličkih škola u brojnim mjestima u BiH, kao npr. u Sarajevu, Travniku, Derventi, Brčkom… Može li se kazati da je to bilo „zlatno doba“ milosrdnica u BiH i koji bi još pokazatelji za to bili?

„Zlatno doba“ sestara milosrdnica u BiH sigurno je jedno veliko bogatstvo koje se ne može mjeriti fizičkim mjerilima. Kako rekosmo, već u prvih 27 godina sestre su u različitim gradovima izgradile i otvorile čak 12 škola. Svojim nesebičnim angažmanom su posijale sjeme pismenosti i znanja, odgoja i kulture, a sve je to kao neprocjenjivo blago ostavilo duboki trag u narodu. Ako bismo se izražavale u brojkama mogli bismo spomenuti da je vrijeme prije II svjetskog rata bilo nekako najjače, najzapaženije i najopsežnije. Tako povijest bilježi da je 1943. godine u prosvjeti radilo 166 sestara. U 74 godine školskog rada od zabavišta do srednjih škola odgojile su brojne generacije. Sestre su kao vrsne učiteljice i profesorice bile i zapažene i cijenjene. Njihova stručnost, požrtvovni rad, nesebična ljubav i spremnost na žrtvu bila je prepoznatljiva u cijeloj Družbi. Tako su upravo iz sarajevskog Zavoda svetog Vinka dvije od njih bile izabrane za Vrhovnu poglavaricu Družbe: sestra Ignacija Pavičić (1927-1939) i sestra M. Angela Šustek (1945-1957). Budući da ne mogu navesti sva značajna imena sestara, izdvojit ću samo dva: ime sestre Bernardine Horvat rođene u Zenici. Izuzetno nadarena studirala je u Zagrebu, Milanu i Paviji hrvatski i talijanski jezik, te filozofiju. Ostavila je bogati književni opus. Među sestrama je poznata kao pjesnikinja, i dramska spisateljica. Drugo ime je ime sestre Lujze Kozinović rodom iz Travničkog kraja, koja je djelovala u Sarajevu, a po svojoj stručnosti je bila skladateljica, dirigentica, pijanistica, orguljašica, pedagoginja i muzikologinja. U vrijeme njenog djelovanja u Sarajevu djeca Zavoda sv. Vinka su imala brojne nastupe čak i u sarajevskom kazalištu. Uvrštena je među najvažnije hrvatske glazbenike 20.stoljeća. Te iste 1943. godine u bolnicama širom BiH radilo je isto toliko sestara. Dakle, u svemu na području BiH tad su djelovale 332 sestre. Samo je u koševskoj bolnici te godine radilo 96 sestara čiji rad u kontinuitetu traje i dandanas. 13.ožujka prošle godine navršilo se punih 100 godina neumorne prisutnosti i djelatnosti milosrdničkog srca u Koševskoj bolnici na različitim odjelima. Moramo reći da smo ponosne na tu neprekinutu nit požrtvovne i nesebične ljubavi svojih sestara koje to, tako davno zasađeno stablo, i danas Vinkovim i svojim milosrdnim srcem zalijevaju.

Komunizam s ateističkim svjetonazorom poslao je sestre milosrdnice u svojevrsne „katakombe“ oduzevši im imovinu te sprječavajući im rad u prosvjeti. Kako su sestre odgovorile na taj izazov?

U tom vremenu ateističkog svjetonazora sestre su proživljavale svoju kalvariju. Dovoljno se vratiti na 12 spomenutih škola u 12 gradova širom BiH. Dakle, svih 166 sestara koje su radile u prosvjeti 1949.godine doslovno su „izbačene“ na ulicu. U svemu tome sestre su nastojale živjeti Vinkove savjete koji su im davali smisao života. Sjećale su se njegovih riječi :“Premda je bio Gospodar svega svijeta, Krist je postao najsiromašniji od svih ljudi…i zato neka nam veća briga bude širiti Kraljevstvo Isusa Krista, nego naše posjede“ I zaista u to poratno vrijeme Gospodin je dopustio da gubitkom radnih mjesta cijela Družba proživljava duboku materijalnu krizu. Teško se bilo snaći u nastaloj situaciji, pa su se neke sestre u dogovoru sa Poglavarima vratile u Zagreb u Kuću maticu, neke su, rođene na ovim prostorima otišle svojima, a neke su si potražile druga radna mjesta prilagođavajući svoju struku potrebama i zahtjevima posla. Mnoge sestre su našle utočište u župnom apostolatu i pastoralu. Zato su uvijek ostale zahvalne župnicima koji su im u tim teškim trenucima pokazali razumijevanje i prihvaćanje.

U proteklih 150 godina svako vrijeme nosilo je svoje breme. To se može kazati i za protekli rat koji je u bitnom utjecao i na sestre milosrdnice. Kolike je posljedice taj sukob ostavio na samu provinciju Majke Divne sa sjedištem u Sarajevu?

Do ovog trenutka nismo spomenuli da su sestre koje su radile u BiH pripadale jednoj Družbi koja je u jednom trenutku svoje povijesti brojala preko 2000 članica. Zato je 1932. godine podijeljena na provincije. Nakon 1932.godine na teritoriju BiH djeluju sestre zagrebačke i splitske provincije. Provincija Majke Divne osnovana je tek 1974.godine i poklopila se sa granicama BiH u kojoj se susreću različiti svjetovi, vjere i nacije. U toj različitosti i sestre su proživljavale različita iskušenja i patnje. I u ovom nemilom proteklom ratu sestre su doživjele sudbinu sestara II svjetskog rata. Protjerane su iz svojih samostana: Dervente, Banja Luke, Trebinja. Skoro svi samostani su nam bili uništeni, devastirani do temelja. Najveća tragedija koja nas je zadesila je gubitak sestre Cecilije Grgić koja je u župi Presnače zajedno sa župnikom vlč. Filipom Lukendom ubijena i spaljena. Mnoge sestre koje su našle privremeno sklonište u drugim provincijama tamo su i umrle. Nakon svega opet je trebalo početi od nekakvog početka. Ali snaga vjere nas nosi i pomaže u prihvaćanju svake životne situacije.

Mnogo su žrtve sestre podnijele u proteklom razdoblju. No, ipak i za njih su i veliki plodovi. Što biste izdvojili kao najveći doprinos milosrdnica u proteklim desetljećima?

Ne mislim da je presmiono reći da su sestre milosrdnice velikim dijelom utkane u temelje i u razvoj školstva u BiH. Nakon II svjetskog rata mnogo se državnih škola inspiriralo na prosvjetnom radu sestara milosrdnica, te je samo nastavilo koristiti njihov trud, njihove zgrade i matične knjige. Što se tiče zdravstva sestre su, duboko prožete duhom karizme svojih Utemeljitelja, svoje milosrdničko poslanje obilježile primjerom vlastitog života uz uzglavlje bolesnika na različitim odjelima na kojima su bile raspoređene. Svojom stručnošću i marljivošću spremno su radile i strpljivo poučavale one koje su pod njihovim budnim i savjesnim okom činili prve korake u službi bolesnima. Tjelesna i duhovna djela milosrđa bila su i ostala temelj njihova služenja i darivanja. Mislim da je vrijedno spomenuti i činjenicu da su sestre iz vremena kad su bile prisiljene raditi u civilnom odijelu bile uzori i primjeri neupadljivog svjedočanstva vjere i uza sve poteškoće ostale su vjerne svojim redovničkim obećanjima kao i svojoj redovničkoj zajednici. Na taj način bile su istinski uzori mlađim naraštajima.

Danas milosrdnice u BiH imaju 12 samostanskih zajednica te su aktivne u nekoliko djelatnosti: zdravstvenoj, socijalno-karitativnoj, odgojno-obrazovnoj te vode vrtiće i domove za starije i nemoćne. Koje su trenutne poteškoće i izazovi s kojima se susrećete?

Družba sestara milosrdnica je svojom karizmom koju joj je u baštinu ostavio sveti Vinko u svakom povijesnom razdoblju aktualna i izazovna. Jedna sestra milosrdnica uvijek i svugdje ima posla. I to je razlog njene radosti. Iako si ne smijemo dopustiti da nas obeshrabri životna dob, ipak smo svjesne da nas pomalo snage napuštaju zbog „istrošenosti“. Osjećamo i uviđamo da nas ljudi zaista trebaju i traže i spremne smo im se staviti na raspolaganje, ali nas nema dovoljno. Možda je to jedna od glavnih poteškoća koja nas opterećuje.

Dugo vremena se govori o krizi zvanja koja osobito zahvaća ženske redovničke zajednice. Kakva je situacija u Vašoj provinciji kada govorimo o novim zvanjima?

Trenutno imamo samo jednu sestru juniorku. Nemamo niti novakinja, niti postulantica. Ako je to Božja volja za nas u ovom trenutku, moramo je prihvatiti. A On, neka u svom milosrđu bude uz nas i neka nas nadahnjuje kako se nositi s novim izazovima današnjeg vremena i svijeta.

Za kraj ovoga razgovora prema Vašem mišljenju kakva je budućnost provincije Majke Divne, ali i Crkve u Bosni i Hercegovini?

Zasigurno Crkva u BiH je Crkva u „malom“. I naša Provincija je jednako tako malobrojna. Bez obzira na to čvrsto vjerujem da smo jedna zdrava jezgra koja ima svoju ulogu u ovom našem podneblju i vremenu. Isus nam poručuje „Ne boj se stado malo“ (Lk 12,32). Ne trebamo živjeti u tjeskobi, strahu i zabrinutosti. Ako smo i samo kao gorušičino zrno o kojem je Isus govorio svojim učenicima, (usp. Lk 17,6) imamo razlog za radovanje, jer iz njegove malenosti i neznatnosti Gospodin može dati da izraste veliko stablo. Dovoljno je svoje pouzdanje staviti u Njegovo srce i On će u nama izvesti svoj božanski plan. Zato je jako bitno da svoj kršćanski život živimo autentično, svjedočki i vjerno. Ako u vjeri prihvatimo da smo pozvani biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“(Mt 5,13) u ovom kutku čovječanstva, i naša budućnost će imati svoju sigurnost. Najvažnije se staviti na raspolaganje Bogu i dati mu mogućnost da po nama ostvaruje svoj božanski plan. Njemu je sve moguće. Neka nas Njegov Duh uvijek iznova usmjeruje kako bismo vršeći Njegovu volju ispunili svoju zadaću, a On će dati da izniknu plodovi i u ovoj mjesnoj Crkvi i u našoj provinciji Majke Divne pod čijim okriljem živimo.

Kratki životopis: Sestra Marija Julijana (Mirjana) Djaković je rođena 20. rujna 1956. u Gornjoj Borovici, Vareš, u Bosni i Hercegovini, od roditelja Željka i Veronike r. Šimić. U Družbu sestara milosrdnica je primljena 5. kolovoza 1973. Kanonski novicijat započela je 14. kolovoza 1974. Prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1975., a doživotne 15. kolovoza 1980. godine. Nakon položenih prvih zavjeta pohađa Katehetski institut u Sarajevu i postiže zvanje katehistice. Potom upisuje studij crkvene glazbe na Glazbenom institutu pri KBF-u u Zagrebu i postaje diplomirani crkveni glazbenik. Nakon uspješno završenog četverogodišnjeg studija vraća se u provincijalnu kuću gdje preuzima službu orguljašice u samostanu, u crkvi sv. Vinka i na župi Stup gdje djeluje i kao katehistica. Istovremeno predaje crkvenu glazbu na Katehetskom institutu sve do 1987. kad je poslana na studij misiologije na Papinsko sveučilište Urbaniana u Rimu gdje postiže magisterij iz misijske znanosti. Po završetku studija radi kao orguljašica i katehistica na župama u Presnačama i Banjoj Luci. Godine 1995. odlazi u Bugarsku i djeljuje u župskom apostolatu pomažući malobrojnim sestrama Bugarkama koje su uspjele preživjeti vrijeme komunizma. Vrši i službu tajnice Bugarske delegature. Nakon nešto više od šest godina se vraća u svoju matičnu provinciju, točnije u Livno, gdje kao orguljašica i katehistica djeluje do 2016. Od 2010. godine vrši službu predstojnice sestarske zajednice u Livnu, a 2013. imenovana je za prvu savjetnicu i zamjenicu provincijalne poglavarice Provincije Majke Divne, Sarajevo. Na ovoj službi 2016.g. zateklo ju je imenovanje za provincijalnu glavaricu.




0 views0 comments

Comments


bottom of page