top of page

Hodočašće u Rim

Povorka „bijelih sestara" krenula je put Vječnog grada u kasne nedjeljne sate. Nekima od njih noge, ali i srca, već bijahu natopljene svjedočanskom krvlju naše s. Cecilije Grgić i vlč. Filipa Lukende, čije smo se mučeničke smrti spomenule tog istog dana u svetištu sv. Male Terezije u Presnačama. Doista, što znači biti vjeran do posljednjeg daha? Koliko mora biti krjepost visoko iznad grješnosti da, pored vlastite krhkosti, ne zanijeka Istinu, onoga „koji uvijek vjeran ostaje"? Na to smo pitanje tražile odgovor kroz dane koji su bili pred nama i molili zagovor i snagu onih čija su „imena već zapisana u knjizi života". Krenule smo s Božjim blagoslovom tragom istinskih svjedoka vjere uz pratnju naše Časne Majke Miroslave Bradica, te stručnog vodiča gospodina Slave Mandurića. I„tako bude večer, pa jutro - dan prvi."

Prva postaja je bila grad Pisa, nekada važna etruščanska luka, koja odmah poslije Milanskog edikta dobiva svoju biskupiju, a danas turističko mjesto sa bogatim monumentalnim građevinama. Zatim smo se uputile u Asissi, grad nad kojim bdije Vječni zaljubljenik i u svoje naručje skuplja milijune hodočasnika. Čovjek koji je živio prije osam stoljeća i dan danas govori svojim djelima. Njegovo svjedočanstvo je toliko jako da ga i sada mnogi čuju i oduševljavaju se sa slobodom i ljubavlju, te dvije riječi od kojih je sazdan čovjek. Tako poniznost i siromaštvo ponovno dadoše velikog svetca koji je vrlo rano shvatio da „ljubav nije ljubljena" i cijelim svojim životom za nju „gorio i izgorio". No Asissi krije još jednu bogoljubnu dušu, sv. Klaru, Franjinu biljčicu koja ostade skrivena našim očima, ali čija radikalnost siromaštva združena s potpunim pouzdanjem u Božju providnost progovori franjevačkom jednostavnošću. Govor ljubavi tko da ne shvati! Oplemenjene njime krenule smo put Rima. Došavši u hotel, prvo smo otresle prašinu s nogu pred vratima kapelice, pjesmom donijele radost među zidove kojima je godinama ranije odzvanjala molitva redovničke zajednice koja je tu živjela i zahvalile Bogu za ovo hodočašće vjere. Sveto misno slavlje predvodio je don Stjepan Bolkovac, član Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca.„Tako bude večer, pa jutro - dan drugi."

Tog drugog dana smo posjetile Državu Vatikanskoga Grada, kako glasi službeni naziv najmanje države na svijetu, države u kojoj je sjedište Katoličke crkve u kojoj boravi papa Franjo, sadašnji Kristov namjesnik i Petrov nasljednik. Okupljene oko lika sv. Petra, onog istog koji je gledao Istinu i rekao: „I ako te svi napuste, ja te neću napustiti nikada", koji ju je jednako glasno zanijekao, no koji je imao snage pogledati ju ponovno i, tako raskajan, zaplakati nad svojom ljudskom bijedom. Tada više nije važno što je ljubav okrnjena nevjerom jer Bog prašta i dalje ljubi i „primjer nam daje da i mi činimo tako". Nastavile dalje putem prvih mučenika do katakomba sv. Kalista. Ime su dobile po đakonu sv. Kalistu, kojega je, početkom III. stoljeća, papa Zefirin stavio na čelo uprave groblja, a kada je Kalisto postao papa on ih je proširio te su tako po njemu i dobile ime i postale službeno groblje rimske Crkve. Površinski gledano prostiru na 15-16 hektara. Dugačke su, kada bi se izmjerili svi hodnici, labirinti i tuneli, oko 23 km, a broj pokopanih kršćana, čiji se grobovi nalaze na 4 kata, je preko 500 000, što dokazuje da je, kako Tertulijan davno reče „krv mučenika" doista „sjeme novih kršćana". I te smo večeri, baš poput Marije, čuvale sve te riječi i razmišljale o njima u srcu. „Tako bude večer, pa jutro - dan treći."

Na općoj audijenciji 15. svibnja Papa je ponovio isto pitanje koje je Poncije Pilat postavio Isusu prije dvije tisuće godina:„Što je istina?", nadodavši „Možemo li ju spoznati? Možemo li ju naći? Ali ni„Pilat ne uspijeva shvatiti da je Istina pred njim, ne uspijeva vidjeti u Isusu lice istine, a to je lice Boga. Pa ipak Isus je upravo to: Istina, koja, u punini vremena, "tijelom postade", došla je među nas da je upoznamo." Jer, „za istinom se ne poseže kao za nekom stvari, već se s njom susreće. Ona nije nešto što se posjeduje, već je susret s Osobom." No susreta nema bez Duha, Životvorca koji izlazi od Oca i Sina, jer nas on otvara Istini. U zajedništvu s nekoliko tisuća vjernika primile smo papinski blagoslov i ohrabrene njime nastavile svoj hodočasnički hod slijedeći stope velikih hrvatskih sinova koji su naš narod učinili prepoznatljivim u cijelom svijetu, sve do Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u kojem djeluju i naše sestre. Sv. Misu predslavio je vlč.Jure Bogdan, rektor Zavoda koji je u prigodnoj propovijedi zahvalio sestrama na posvemašnjoj ljubavi i pažnji koju su utkale svojim nesebičnim služenjem u živote mnogih svećenika. Nakon cjelodnevne šetnje, razgledavanja i divljenja, te susreta s našim sestrama, ispunjene i radosne vratile smo se u hotel. „Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti."

Već u prijepodnevnim satima krenule smo s rominjanjem kiše put Subiaca, mjesta koje je iznjedrilo velikog svetca i zaštitnika Europe, sv. Benedikta iz Nursije. Kako je on sazrijevao, tako je sazrijevala i njegova Regula, koja će kasnije postati temelj zapadnog monaštva. U samoći je osluškivao Riječ koja ga je učinila cjelovitim i tada shvatio da „ako duša ugleda i samo malo svjetla svog Stvoritelja, sve stvoreno postaje joj maleno. Jer, svjetlom unutarnjeg pogleda širi se unutarnjost i u toj mjeri proširuje u Bogu, da se izdiže iznad svijeta." Svetac koji se odlikovao mudrošću i razboritošću, pripremajući se tako za veliku misiju koju mu je Providnost namijenila, biti ocem zapadnog redovništva. Uz vodstvo o. Doroteja Toića posjetili smo i samostan sv. Skolastike, nedaleko udaljenog od samostana sv. Benedikta, vidjevši tako barem djelić velike povijesne i liturgijski dragocjene ostavštine.„Tako bude večer, pa jutro - dan peti."

„Ako ne znaš tko si, doći će drugi pa će ti reći da budeš ono što on bude htio!" Te su riječi odjeknule u našim ušima dok smo gledale mozaik dvadeset i četvorice dalmatinskih i istarskih mučenika čije je zemne ostatke opat Martin donio u Rim i koji su pohranjeni u kapelici sv. Venancija u Lateranu. Stoga nam valja učiti od povijesti jer "narodi koji zaboravljaju povijest - rekao je rimski govornik i filozof Ciceron - osuđeni su na svoje ponovne tragedije". Još jedan hodočasnički dan okrunjen je zajedničkom sv. Misom koju je predvodio don Stjepan u kući delegature podsjetivši nas da „što noge ne osjete, oči ne pamte". Uz izraze dobrodošlice s. Katarine Saganić, delegate, a kasnije i riječi zahvale naše Časne Majke Miroslave, euharistijsko zajedništvo prožeto pjesmom nastavilo se za obiteljskim stolom kada su kroz smijeh oživljene mnoge uspomene, trenutci koji su oplemenili naše živote i podsjetili nas da „iako mnogi, jedno smo tijelo" u duhu naših sv. Utemeljitelja. „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti."

Kako svemu što je lijepo, brzo dođe kraj, po povratku, zahvalne dragom Bogu, Časnoj Majci Miroslavi, s. Katarini, delegati i svim sestrama koje su doprinijele što kvalitetnijoj organizaciji ovog našeg „hodočašća vjere", utekle smo se zagovoru dvojice velikih svetaca naše Crkve, sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću i svetcu cijeloga svijeta, sv. Antunu Padovanskom. Neka svi milosni trenutci priprave u nama plodonosno tlo da svaka od nas bude plamičak Ljubavi predane za spas svijeta. Jer nije važno što „...svijeća služi samo do danjega svjetla, a tada se gasi i postaje suvišna. Ali kad se iznova spusti tama, ljudi je se sjete i opet je traže. Tada im je opet važna. Tako je i s ljudskim veseljem. Kad se potroše jelo i piće i kad minu njihovi prazni zanosi, javit će se glad duše. Opet će im biti potrebni odgovori i tada će se osvrtati da nađu mudre i ozbiljne ljude. Nego, dok su oni zaokupljeni svojim veseljem, ti dometni loja na svoju svijeću jer teško je znati unaprijed koliko bi dugo mrak mogao trajati", a do tada, drage sestre „propovijedajmo evanđelje u svako doba, a ako je potrebno, koristimo riječi", kako to nekoć reče Asiški siromah.

s.M.Izabela Đaković



1 view0 comments

Comments


bottom of page