Mariji dodaj Martine poslove
U Sarajevu od 30. travnja do 6. svibnja održane su duhovne vježbe koje je predvodio fra Franjo Radman, odgojitelj i profesor profesor sociologije na Klasičnoj gimnaziji u Visokom.
Zastale smo i pogledale u 'ogledalo radosti'. Tko sam ja? Jesam li doista ovakva ili sam samo ona koju želim da drugi vide? Ne zaboravljam li prečesto da nije važno što drugi misle o meni jer su oni ionako prezauzeti brigom što ja mislim o njima. Služim li drugima ili sebi i svom egu? Valjda je kratkotrajan osjećaj prividnog zadovoljstva odgovor na to pitanje. Ako jest koji je onda lijek za tu dijagnozu? Mudriji rekoše: otkriti mističnu djelatnost apostolata, Martinim poslovima dodati Marijinu talentiranost za mistiku.
No, mogu li ja to sama? Ili je povjerenje u zajednicu, kao i samo povjerenje zajednice prijeko potrebno? Može li ga ljubav nadomjestiti? Jer, ako uporno živim kruti individualizam i krajnju egocentričnost kako ću znati tko je Sin Čovječji, kako ću pokazati Gospodina. Nije li to temeljni problem današnjice, nije li upravo zbog toga kršćanstvo neprivlačno?
Na koncu, dobro je i shvatiti da nismo pozvani ljubomorno čuvati ono što je prokušano (i nitko ne osporava, dobro!), nego nam je i trajni zadatak naučiti to smjelo oplemenjivati izazovima današnjice. No, Gospodin je govorio, a naša će djela pokazati koliko smo slušale. Uvijek možemo izabrati između življenja i životarenja, sredine i osrednjosti. Ali, kako znati što je Njegova sveta volja? Za mene, moj život, moje sutra? Kako koračati kad Nazarećanin ne sluša, ne uslišava, kad ga ne osjećam živog, hodajućeg i trpećeg? Znam da u sebi krijem Getsemani, tu plodonosnu pustinju u kojoj nijemi krik vodi iskrenom susretu, ponovnoj teofaniji u mom životu. Pustinju koja postaje izvor, škola ljubavi i zajedništva. Jer, u pustinji čovjek uči koračati s drugima. Oslobađa se suvišnog tereta jer teško je koračati po Božjem zvizdanu opterećen beskorisnim stvarima. Na koncu, uči dijeliti s drugima ono malo što ima. Tek tad se zna iskreno radovati mani s neba i prepoznaje dragocjenost vode koja teče iz stijenja vlastite nemoći i krhkosti. Ta je voda pitka zbog Njegove milosti, a po mojoj zahvalnosti poji drugoga.
Jer, samo će tako po Kruhu kojim se ja hranim drugi biti siti.
U zahvali dragom Bogu, u svoju skromnu molitvu stavljam ime fra Franje Radmana, naše Provincijalne glavarice s. M. Terezije, svih vrijednih Marti koje su se s posebnom ljubavlju i požrtvovnošću brinule o nama, te svih onih koje nosimo u svojim srcima, moleći obilje Njegovog blagoslova za svaku našu želju, odluku i djelo kako bi naši životi bili proslava Njegova svetog Imena.
s. M. Izabela Đaković
Comments