Dvanaesti! Svibanj! Presnače! Samo jedna riječ i misao je tu, prisutna spoznaja, sjećanje. Sjećanje na našu s. Ceciliju Grgić. Što se to dogodilo? Zašto? Je li zaista moralo tako biti? Ovo je samo jedan dio onih pitanja koja su u nama i koja su uvijek tu ostala neobjašnjena, neshvatljiva iz godine u godinu. Ona su tu i ostaju ne samo u nama nego se prenose iz generacije u generaciju, iz naraštaja u naraštaj. U stvari: to smo mi, ta stvarnost je dio nas, bila i ostaje! Naša sestra, naša stvarnost! Ona i mi!
I ovoga dvanaestoga svibnja dođoše sestre milosrdnice, nas tridesetak, sestre Klanjateljice Krvi Kristove i Misionarke ljubavi, osmorica svećenika i dva biskupa, nešto vjernika iz župe i rodbina s. Cecilije. Sve nas je okupila jedna misao, slavljenje svete mise za pokoj duša poginulih s. Cecilije i vlč. Filipa. No, bez obzira na broj ovo je mjesto tako jako i tako snažno i kad je samo. Tu ne može biti nikakve ravnodušnosti. Tu nije svejedno, tu je poticaj i sila koja obara na koljena, koja budi žar i vapaj srca i duše.
Uz koncelebraciju osmorice svećenika sveto misno slavlje predvodio je mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, a svoju riječ u prigodnoj propovijedi uputio nam je mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. U svojoj propovjedi biskup Marko je rekao: „Draga braćo i sestre, nalazimo se u Izvanrednoj jubilarnoj godini Božjeg Milosrđa čiji je jedan od zaštitnika sv. Leopold i sjećamo se 21. obljetnice mučeničke smrti vlč. Filipa i s. Cecilije. Isus je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Milosrđe je put našega spasa. Susresti Isusa znači susresti Njegovu ljubav na što nas upućuje i sv. Leopold i naši pokojnici. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti." Biskup je također podsjetio na riječi pape Franje koje je izgovorio 6. lipnja 2015., te istaknuo da ne zaboravimo svoju povijest ne da bi se svetili nego mir stvarali i da bi voljeli kao što su to voljeli naši vlč. Filip i s. Cecilija dajući vlastite živote za svoje bližnje i tako u smrti pronašli svoj život u Kristu.
Propovjednik nam je govorio o životu sv. Leopolda Mandića i njegovu radu kao ispovjednika, djelitelja Božjeg oproštenja i ljubavi. Te o tome kako je jedan svećenik išao o. Leopoldu na ispovijed i rekao: „Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni." A o. Leopold mu je odgovorio: „Ma tko je velikodušan, sinko moj? Gospodin je velikodušan, ta nisam ja umro za grješnike nego Gospodin. Kad je bio onako velikodušan razbojniku, kakav je mogao biti s drugima!"
Na kraju svetog misnog slavlja mons. Franjo je molio za pokoj duša vlč. Filipa i s. Cecilije. Zajednički smo molili molitvu tiskanu na spomen sličici. Uslijedilo je druženje uz okrjepu.
Nama ostaju riječi i srce zahvalno dragom Bogu za hrabrost i ljubav svjedočenja naše s. Cecilije i vlč. Filipa, za očinske riječi i poticaje koje nam neumorno, svake godine upućuje mons. Franjo i sam svjedok nemilih događanja u njegovoj biskupiji i cijeloj BiH. Zahvala također biskupu Marku na upućenim riječima, našim sestrama u Banja Luci koje sve nas sa puno radosti i sestarske brižljivosti primaju i ispraćaju. Hvala i župniku vlč. Ivici Božinoviću koji svake godine, ali i preko cijele godine otvaraju vrata srca, kuće i župe za sve one koji se žele pomoliti na mjestu stradanja.
s. M. Rahela Brkić
Comments